MALE TAJNE UČINKOVITOG ODGOJA
(Načela i strategije podržavajućeg odgojnog stila)
Ne postoje recepti koji bi se mogli dati roditeljima, a koje bi oni mogli doslovno primijeniti u određenim odgojnim situacijama. Međutim, postoje određeni principi, načela i strategije koje, ako poznajete i dosljedno primjenjujete, uz uvjet da zaista dobro poznajete svoje dijete, mogu pomoći da u konkretnoj situaciji postupite u interesu djeteta.
Principi o kojima bi trebalo voditi računa pri odgoju djece i strategije koje su se pokazale kao korisne su slijedeće:
* Uvijek treba poštovati osjećaje djeteta.
Djeca svijet oko sebe doživljavaju na drugačiji način nego mi odrasli, a to je i razumljivo s obzirom na njihove mogućnosti, zrelost i iskustvo. Ono što mi i ne zamjećujemo, njima može biti jako važno i može za njih predstavljati izvor stresa. Nije važno što mi mislimo o onome što se događa djetetu, već je važno kako to dijete doživljava. Koliko god nam bili nerazumljivi i «smiješni» osjećaji djeteta vezani uz nešto, moramo ih ozbiljno shvatiti i nikada se djeci ne smijemo rugati zbog njih. U suprotnom, dijete će misliti da ono što osjeća nije normalno, počet će se stidjeti svojih osjećaja, sakrivat će ih i neće ih prihvaćati i uvažavati u svakodnevnom djelovanju, a onda ih neće moći ni kontrolirati, već će oni kontrolirati njega. Osim toga, o sebi će imati loše mišljenje, a u roditelje neće imati povjerenje. Stav koji dijete stekne o sebi u djetinjstvu ostaje mu za čitav život. Može se, doduše, čitav život i mijenjati, ali je to kasnije, u odrasloj dobi, jako teško. Neka djeca, čijim osjećajima se odrasli rugaju ili ih ne uvažavaju, postaju prkosna i nepopustljiva.
Korisno je djetetu pokazati da ga razumijemo, a da pri tome pokažemo da mi na stvar gledamo drugačije. Treba mu pomoći da razumije svoje osjećaje, da ih prihvati i onda razriješi.Uvažavanje dječjih osjećaja nije popustljivost. Iako ih razumijemo, mi možemo ustrajati u svojim zahtjevima ako su u interesu djeteta.
Kada su djeca opravdano jako žalosna i ljuta, treba im objasniti da biste se i Vi tako osjećali u toj situaciji i da je to normalno i da će postepeno njihovi osjećaji biti sve slabiji i slabiji.
* Dječji neposluh treba se doživljavati kao prigoda za pouku, a ne kao osobna uvreda.
Djeca ne krše pravila zato što im je to cilj, već zato što žele doći do nečega što im je važno i misle da je to ispravan način. Vrlo često djeca se ponašaju na neprimjeren način samo zato što ne znaju za pravila ponašanja u određenoj situaciji. Ako im kratko, jasno i bez grubosti i vrijeđanja kažemo za ta pravila, za štete od nepoželjnog i koristi od poželjnog ponašanja, ona će svoje ponašanje promijeniti u željenom smjeru. Stoga, zaboravite rečenicu, koja se često čuje kada se djeca ponašaju onako kako mi mislimo da ne bi trebala: «Kako mi to možeš činiti?», jer ona to ne čine Vama, već sebi, pošto misle da tako treba. Dovoljno je reći: «Nemoj raditi to i to, zbog tog i tog razloga!».
* Djecu treba poticati da jasno, direktno i neagresivno izražavaju svoje misli, želje, osjećaje i potrebe, jer ona to ne znaju.
Npr. kada jedno dijete u igri nenamjerno udari drugo dijete, ovo udareno će mu instinktivno ili vratiti udarac ili mu reći: “Glupane!!!” isl. Tada je nužno da odrasla osoba djetetu kaže npr.: “Nije te želio udariti. Kada ga udariš ili mu kažeš glupane, njemu nije jasno zašto se ljutiš. Reci mu: “Udario si me i to me boli. Nemoj to više raditi.”. Isto tako treba i onom drugom djetetu reći: “Kada nekoga slučajno udariš, reci mu: “Oprosti mi, nisam te želio udariti!”, pa će on saznati da se to slučajno dogodilo.”Cilj odgoja ne bi smio biti učenje djece da prikrivaju i potiskuju svoje osjećaje, već da ih izraze na primjeren način, što je temelj mentalnog zdravlja i prilagođenosti .
* Učenje ponašanja odvija se u zatvorenom krugu iz kojeg je teško izaći.
Što to konkretno znači? Dječje ponašanje ovisi o ponašanju osoba kojima je okruženo. Ali, i ponašanje osoba kojima je dijete okruženo prema njemu ovisi i o njegovom ponašanju. Tako npr. Dijete sklono prkošenju će na roditeljsku grubost ili neprimjerene zahtjeve kojima ne može udovoljiti reagirati prkosom. Taj prkos kod odraslih izaziva ljutnju, zbog čega postaju još grublji prema njemu, na što dijete pojačava svoj prkos. Ili npr. stidljiva i povučena djeca ponašaju se na način koji drugoj djeci nije simpatičan jer ga tumače kao njihovu nezainteresiranost za druženje. Zbog toga ih izbjegavaju, pa ta djeca onda nemaju prilike družiti se i uvježbavati socijalne vještine, te postaju još nesigurnija, stidljivija i povučenija. Dakle, reakcije okoline na određena ponašanja dece još više učvršćuju ta ponašanja, bila ona efikasna ili neefikasna. Djeca koja imaju poteškoća u socijalizaciji odn. ponašanju i doživljavanju ne mogu izaći iz toga začaranog kruga bez primjerene pomoći značajnih odraslih osoba odn. osoba koje brinu o njima.
Zato, poučite djecu da se približe odbačenim vršnjacima, da toleriraju, ali ne prihvaćaju ono što je kod njih loše, da im primjerom pokažu kako se treba ponašati, da im na neuvredljiv način iskažu svoje nezadovoljstvo njihovim postupcima i kažu kako bi oni željeli da se ovi prema njima ponašaju. Odbacivanje djece od vršnjaka je opasnost za sve nas, jer ako ih odbacimo, nemamo više mogućnosti da utječemo na njih i prepuštamo ih štetnim utjecajima ulice, a onda će oni jednoga dana itekako utjecati na sve nas.
Ako se vaše dijete uporno ponaša na neprimjeren način, razmislite čime ga podržavate u tome i što biste mogli promijeniti u svome odgojnom pristupu. Ako Vaše dijete ima problema sa uključivanjem u grupu, poučite ga da je korisno najprije malo promatrati što grupa radi, zatim dati koji nenametljivi kompliment onome što radi, te na kraju upitati može li se i ono pridružiti aktivnosti grupe. To su strategije koje su se pokazale jako uspješne za uključivanje u grupu. Inače, kada djeca započnu neku aktivnost, nerado primaju drugu djecu u grupu. Djetetu se osobito može pomoći ako se scena uključivanja u grupu ili razrješavanja nekon sukoba odglumi, kako bi uvježbalo poželjno ponašanje i lakše ga primijenilo.
* Ne treba se prečesto petljati u dječje sukobe, ali treba intervenirati kad je nužno.
Kada se dijete druži sa drugom djecom, sukobi su nužni i ne treba ih doživljavati dramatično i petljati se među njih prečesto i na neadekvatan način, jer tada djeca ne nauče samostalno rješavati probleme i stalno se oslanjaju na odrasle. Ako ne vjerujemo u sposobnost djeteta da samo riješi problem, ni ono neće vjerovati u sebe i neće ni pokušavati, pa onda ni naučiti to činiti. Intervencija odraslih je nužna samo onda kada je očito da djeca situaciju neće moći riješiti na neagresivan način ili tako da nikoga ne oštete i kod izrazito bojažljive djece, ali ne na način da se umjesto njih rješava problem, već tako da ih se pouči kako da to sami učine. Da bi odrasli znali kada i kako intervenirati, moraju pratiti situaciju. Jako griješe roditelji koji se miješaju u dječje sukobe, a da uopće nisu vidjeli što se dešavalo, već apsolutno vjeruju svome anđelu koji nikada nije kriv, a uvijek ga netko ugnjetava. Važno je da se djeca sklona incidentima više prate kako bi im se svaki put kada prekrše pravilo jasno, izravno i nedvosmileno reklo da to ne čine i što se od njih očekuje u toj situaciji. Tu je važno napomenuti da će djeca poslušati roditelje ako i roditelji saslušaju njih.
* Pustite djecu da sama za sebe čine sve što mogu
Nije dužnost roditelja živjeti život umjesto djece i rješavati sve njihove probleme. To i ne bi bilo dobro za djecu. Roditelji trebaju djeci pružiti bezuvjetnu ljubav, uvažavanje i poštovanje, optimalnu količinu slobode, mogućnost za zabavu, sigurnost i zaštitu od trauma, udoban smještaj, zdravu prehranu i odjeću, zdravstvenu zaštitu i školovanje i poticati ih da postepeno preuzimaju sve veću odgovornost za svoj život.Trebaju ih poučiti kako, kada i zašto nešto trebaju ili ne smiju učiniti, te ih hrabriti kada je to potrebno. Međutim, da bi se mogla nositi sa životnim problemima, djeca moraju uvježbavati njihovo rješavanje. Tako razvijaju svoje sposobnosti, stječu potrebne vještine i navike i razvijaju samopouzdanje (vjeru u vlastite mogućnosti).Ako radimo sve umjesto djece, ona ne mogu biti spremna za život. Nije dobro unaprijed nuditi pomoć djeci ili rješavati njihove probleme, a da ih ona nisu sama probala riješiti. Treba ih pustiti da sama pokušaju doći do cilja, a tek ako ne mogu i sama zatraže pomoć, treba im tu pomoć i pružiti. Naravno, to ne znači prepustiti djecu samu sebi. Treba ih poticati i bodriti i optimalno nadzirati, jer zbog neiskustva ne mogu uvijek realno procijeniti što je opasno, a što nije.
* Pustite djecu da osjete posljedice svoga ponašanja
Svi učimo što je «dobro», a što «loše» kroz ono što čujemo i ono što vidimo, ali najviše naučimo kroz ono što osjetimo. Ako neko ponašanje u nekoj situaciji ima uglavnom loše posljedice za nas, vjerovatno ćemo ga se odreći. Zadržavamo ona ponašanja koja se pokažu korisnim za ostvarenje neke želje ili zadovoljenje neke potrebe. Ako djecu štitimo od posljedica njihova ponašanja, ako mi ispravljamo njihove greške i opravdavamo njihove postupke, ona ne mogu naučiti što smiju, a što ne smiju, već nauče optuživati druge ljude ili okolnosti za ono što se dešava s njihovim životom. Djecu treba štititi samo od onih posljedica njihova ponašanja koje mogu ugroziti njihovo zdravlje, fizičko i mentalno.
* Da bi na svoju djecu mogli pozitivno djelovati, to morate činiti na način koji kod njih neće izazvati osjećaj straha i ugroženosti.
Uplašena djeca lošije zamjećuju, shvaćaju i pamte. Zbog toga vikanje i udaranje nisu dobre odgojne metode.
Kada dijete uporno krši pravila, nužno je biti strog, što opet ne znači biti grub prema djetetu. Da bi strogost dala željene rezultate, odrasla osoba mora imati dobar odnos sa djetetom i ne smije ga ni na koji način vrijeđati ili mu nanositi bol. Strogost daje bolje rezultate kada se koristi u krajnjoj nuždi i bez svjedoka, nasamo.
* Da biste djecu dobro pripremili za život, nemojte ih ni na koji način ponižavati i vrijeđati.
Uvijek treba voditi računa o tome da se djeca ponašaju onako kako ih mi vidimo. Mi smo njihova ogledala. Kroz naša ponašanja prema njima i komentare oni vide sebe. Dijete koje ima biljeg neodgojenog divljaka, ponašat će se tako. Kada se dijete loše ponaša, svoj komentar ograničite na konkretan nepoželjni postupak, a nemojte ga vrijeđati kao osobu. Nemojte mu lijepiti etikete, kao npr. «stidljivko», «plačljivko», «mamina maza», «glupan», «divljak», «neodgojeno derište», itd.
Odrasli ponekad žele promijeniti ponašanje nekog djeteta dajući komplimente drugome djetetu za njegovo ponašanje. To su tzv. implicitne usporedbe odn. usporedbe koje nisu jasno izrečene. Bilo kakvo uspoređivanje djece nije dobro, jer nekoga ponižava, a drugoga uzdiže. Takve odgojne metode nemaju pozitivnog utjecaja, ali zato rezultiraju ljubomorom i rivalitetom među djecom, jer djeca upućivanje komplimenata drugima počinju doživljavati kao kritiziranje njih. Osim toga, umjesto da smanje neposluh, mogu ga pojačati.
Metoda “tajmauta” ili slanja u kut ili u svoju sobu, često se koristi, a zapravo je beskorisna. Ona može poniziti dijete i ne pomaže mu da nauči drugačije ponašanje od onog neželjenog. Ta je metoda korisna u slučaju kada se dijete u grupi ne uspijeva smiriti, pa ga treba poslati u zasebni dio prostorije ili drugu prostoriju dok se ne smiri. Međutim, ova metoda u tom slučaju nema svrhu kažnjavanja, već omogućavanja djetetu da se umiri, što mu treba i reći.
* Da bi Vas djeca slušala, moraju vas doživljavati kao autoritet.
Autoritet ovisi o tome koliko dijete ima u Vas povjerenja. Povjerenje ovisi o djetetovoj procjeni da li doista mislite to što kažete, a to ovisi o tome koliko ste jasni i dosljedni.
Ono što jako podriva povjerenje djece u odrasle su isprazne prijetnje koje se ne realiziraju. Odrasli djeci prijete obično u očaju, kad više ne znaju što bi učinili i kad su bijesni, pa su onda te prijetnje neprimjerene učinjenom djelu i teško se mogu realizirati. Osim toga, odrasli kad se ohlade, nemaju volje za primjenu takovih neumjerenih prijetnji, jer drugačije gledaju na problem. Zato kad osjetite jaku ljutnji, to i recite djetetu i recite mu zašto ste se naljutili, te da ćete o tome razgovarati kad više ne budete ljuti. Maknite se od djeteta (otiđite u drugu prostoriju ili prošećite) dok se ne smirite (najmanje dvadesetak minuta). Kada nismo ljuti, svi smo puno pametniji.
Zbog toga je o nekom neprihvatljivom ponašanju koje se često ponavlja dobro razgovarati van konteksta u kojem se događa, kada se strasti smire. Tada će odrasli biti smireniji, bolje će moći kontrolirati svoje ponašanje i odabirati adekvatnije riječi i postupke, a dijete će više čuti, bolje razumjeti i upamtiti i bit će spremije činiti kako mu se kaže. Djeca, kao i odrasli, vrlo često nisu svjesna zbog čega se ponašaju na određeni način. Ako im pomognemo da svoje ponašanje povežu sa svojim željama i potrebama, te da shvate negativne posljedice neželjenih ponašanja i pozitivne posljedice poželjnih ponašanja, ona će lakše kontrolirati i promijeniti svoje ponašanje.
* Da bi dijete naučilo kontrolirati svoje porive, nužna je optimalna količina reda.
Ako ga odrasli neprekidno kontroliraju i nameću mu pravila, dijete nikada neće naučiti razmišljati svojom glavom i neće postati odgovorno za svoje postupke. Ako mu puštaju da radi što hoće, kako ga ne bi povrijedili, bit će zbunjeno i nikada neće usvojiti primjerene oblike ponašanja. Optimalna količina reda znači da roditelji trebaju djeci prepustiti donošenje odluka za koje imaju dovoljno znanja i sposobnosti. Što je dijete starije, samostalno donosi sve više odluka.
* Izravna komunikacija pojačava djelotvonost odgojnih postupaka.
Kada dijete krši neko pravilo treba mu direktno, jasno i nedvosmisleno reći koje je njegovo ponašanje neprihvatljivo i zašto i kakvo se ponašanje očekuje od njega. Onda kada je djetetu već objašnjeno zašto je neko ponašanje nepoželjno, dovoljno je reći da to ne čini uz izravno obraćanje konkretnom djetetu, a ne grupi. Dokazano je da je razgovor o problematičnom ponašanju u konkretnoj situaciji daleko djelotvorniji od bilo kakvog kažnjavanja. Što je dijete mlađe, treba mu davati direktnije i kraće prijedloge o korisnijem ponašanju, a što je starije, više ga treba pitanjima navoditi da samo dođe do zaključaka i prijedloga. Treba paziti da se razgovor ne pretvori u propovijed, jer kada djeci predugo i previše pričamo što smiju, a što ne smiju, malo toga prihvate.
Odrasli se trebaju čuvati da djeci ne pripisuju svoje potrebe. To dolazi do izražaja u frazi tipa: “Trebao bi npr. sjesti.”. Puno je bolje reći: “Molim te sjedni.”
* Da bi potakli razvoj poželjnog ponašanja, morate obraćati pažnju na njega kad se javi.
Kada nam nešto nedostaje, mi obraćamo pažnju na to, a zanemarujemo ono što imamo. Zato često ne obraćamo pažnju na djecu kada su «dobra», već samo onda kada rade ono što ne smiju i tako ih, zapravo, nagrađujemo za loša, a ignoriramo dobra ponašanja, koja se onda postepeno gase. Važno je da obraćamo pažnju na dijete i da se njime bavimo i kad je dobro.
Pohvala je jako korisna kada želimo kod djeteta formirati i učvrstiti neko željeno ponašanje, ali samo onda kada je zaslužena i kada se daje dovoljno često, ali ne prečesto. Prečesta pohvala postane bezvrijedna, jer djeci postane važnije što drugi misle o njima i njihovom uspjehu od same aktivnosti. Drugim riječima, postanu ovisna o vanjskom poticaju. Djeca koja su prečesto hvaljena su neuporna i slabog samopouzdanja. Najdjelotvornija je povremena i specifična pohvala. Npr. Umjesto da kažete djetetu: “Izvrsno si to nacrtao!” i “Bravo, ljubavi!”, puno je korisnije reći: “Osobito mi se sviđa ovaj cvijet, jer je neobičan.”. Ako djecu neopravdano hvalite, steknu nerealnu predodžbu o svojim postignućima, a onda često i o svojim sposobnostima. Opet, ako djecu nedovoljno hvalite, ona se mogu obeshrabriti i prestati sudjelovati u korisnim aktivnostima. Treba se čuvati lažnog hvaljenja djeteta i laskanja, jer oni predstavljaju manipulaciju djetetovim osjećajima i nikada ne daju dobre rezultate.
* Djeca stalno promatraju kako se Vi ponašate i prije će Vas oponašati, nego poslušati.
Usvojena djeca sa odrastanjem sve više u ponašanju i fizički liče na svoje usvojitelje. Ako se Vaša djeca ne ponašaju u skladu sa onim što im govorite, možda se ponašaju onako kako vide od Vas. Ako im govorite da je pušenje štetno, a svakodnevno vide cigaretu u Vašoj ruci, vjerovatnije je da će i sami uskoro početi pušiti.
* Kad se dijete žali na ponašanje drugih prema njemu, uvijek ga usmjeravajte na razmišljanje i razgovor o njegovom ponašanju,
jer mi ne možemo mijenjati druge ljude, već samo sebe, a drugi ljudi mijenjaju svoje ponašanje prema nama ovisno o našem ponašanju prema njima.
Ako dijete pokazuje sklonost tužakanju, to može značiti da pokušava skrenuti na sebe pažnju i zadobiti pohvalu odraslih ili da nema dovoljno razvijene socijalne vještine koje bi mu omogućile da na zadovoljavajući način razrješava sukobe, pa traži pomoć odraslih. U svakom slučaju dijete treba saslušati, a zatim mu reći da odrasle treba obavijestiti o ponašanju druge djece samo onda kada ona dovode u opasnost sebe, druge ili nešto uništavaju, te da se vrati i kaže osobama na čije ponašanje se žali što misli o tome ponašanju. Toj djeci treba pomoći da nauče samostalno rješavati sukobe sa vršnjacima i da razviju samopoštovanje i samopouzdanje. Osobe sklone tužakanju sklonije su agresivnom ponašanju i ogovaranju.
Inzistiranje na isprici nema pozitivnog efekta, jer se dijete može mehanički ispričati zbog straha ili da se riješi odraslog, a da nije shvatilo zašto je to važno. Korisnije je djetetu reći: “Nadam se da će ti biti žao što si to učinio i da ćeš to i reći.”. Svima nam je potrebno vremena da se ohladimo da bismo bili spremni za samokritiku i ispriku.
* U postupcima prema djeci trebamo paziti da smo pravedni,
što znači da ista pravila i ograničenja vrijede za svu djecu. To ne znači da ćemo jednako postupati prema svoj djeci. Npr. ako imamo dijete od 2 godine i dijete od 7 godina, na različite ćemo se načine odnositi prema njima zbog razlika u njihovim mogućnostima, a to ćemo onda starijem djetetu i objasniti, ukazujući mu na prednosti njegovog uzrasta (npr. samostalno igranje vani, duže gledanje televizije, dovođenje prijatelja kući, idr.).
* Uvijek ostavite mogućnost da dijete popravi «štetu» koja je posljedica njegova ponašanja
U tom slučaju dijete će priznati grešku, bit će spremnije ispraviti ju i zadržat će dobro mišljenje o sebi i vjeru u sebe. Nije cilj odgoja uvjeriti dijete da je «loše», već ga naučiti što je prihvatljivo, a što ne. Čemu nešto činiti ako znaš da neće biti efekta? Nikada djetetu nemojte slati poruke koje imaju značenje «To ti nikada neću oprostiti!» ili «Ovo što si učinio pratit će te cijeli život!». Npr. ako je dijete nešto razbilo, upitajte ga kako bi moglo popraviti štetu, a tek ako ono nema ideju, dajte mu prijedlog. Ako je nekoga uvrijedilo, učinite isto.
* Djecu treba uvijek poticati da shvate poziciju drugoga,
jer se time potiče razvoj vrlo važne komponente emocionalne zrelosti, empatije, koja predstavlja sposobnost uživljavanja u tuđe osjećaje, a koja nam omogućava da razumijemo druge i da izbjegnemo mnoge sukobe u životu. Prvi preduvjet da bi se empatija razvila, je da roditelji shvate poziciju djeteta i da mu to daju na znanje. Zatim, kad dođe do nekog sukoba sa vršnjacima, treba ga pitati što je željelo i reći mu da je i ono drugo dijete imalo svoju želju i da ima jednako pravo ostvariti je. Na takav način dijete će postepeno shvatiti da nije jedino na svijetu i da nije centar oko kojeg se čitav svijet vrti, već da i drugi imaju svoje potrebe i pravo na njihovo zadovoljavanje.
* Njegujte kod djece plemenitost, toleranciju i razumijevanje.
Govorite im da dobar uspjeh nije znak pameti i veće vrijednosti, već načina na koji uče, i okolnosti u kojima žive, da skupa odjeća i obuća koju imaju, igračke, kuća i namještaj, nisu dokaz da više vrijede od drugih, već da su imali sreću da se rode u obitelji koja je već bila ili je postala imućna. Djecu treba naučiti da se na adekvatan način nose sa pogodnostima koje im donosi bogatstvo njihove obitelji, radi njih samih i radi drugih.
* Potičite dijete da dovodi prijatelje kući,
ali pod uvjetom da prethodno izvrši sve svoje obaveze i da prijatelje upozna sa pravilima ponašanja u svojoj kući i da pazi da se tih pravila i pridržavaju. Druženje je potreba svih ljudi, a osobito djece, a dobro je da se ta potreba zadovoljava u kući, jer je veća mogućnost optimalne kontrole dječjeg ponašanja.
(Načela i strategije podržavajućeg odgojnog stila)
Ne postoje recepti koji bi se mogli dati roditeljima, a koje bi oni mogli doslovno primijeniti u određenim odgojnim situacijama. Međutim, postoje određeni principi, načela i strategije koje, ako poznajete i dosljedno primjenjujete, uz uvjet da zaista dobro poznajete svoje dijete, mogu pomoći da u konkretnoj situaciji postupite u interesu djeteta.
Principi o kojima bi trebalo voditi računa pri odgoju djece i strategije koje su se pokazale kao korisne su slijedeće:
* Uvijek treba poštovati osjećaje djeteta.
Djeca svijet oko sebe doživljavaju na drugačiji način nego mi odrasli, a to je i razumljivo s obzirom na njihove mogućnosti, zrelost i iskustvo. Ono što mi i ne zamjećujemo, njima može biti jako važno i može za njih predstavljati izvor stresa. Nije važno što mi mislimo o onome što se događa djetetu, već je važno kako to dijete doživljava. Koliko god nam bili nerazumljivi i «smiješni» osjećaji djeteta vezani uz nešto, moramo ih ozbiljno shvatiti i nikada se djeci ne smijemo rugati zbog njih. U suprotnom, dijete će misliti da ono što osjeća nije normalno, počet će se stidjeti svojih osjećaja, sakrivat će ih i neće ih prihvaćati i uvažavati u svakodnevnom djelovanju, a onda ih neće moći ni kontrolirati, već će oni kontrolirati njega. Osim toga, o sebi će imati loše mišljenje, a u roditelje neće imati povjerenje. Stav koji dijete stekne o sebi u djetinjstvu ostaje mu za čitav život. Može se, doduše, čitav život i mijenjati, ali je to kasnije, u odrasloj dobi, jako teško. Neka djeca, čijim osjećajima se odrasli rugaju ili ih ne uvažavaju, postaju prkosna i nepopustljiva.
Korisno je djetetu pokazati da ga razumijemo, a da pri tome pokažemo da mi na stvar gledamo drugačije. Treba mu pomoći da razumije svoje osjećaje, da ih prihvati i onda razriješi.Uvažavanje dječjih osjećaja nije popustljivost. Iako ih razumijemo, mi možemo ustrajati u svojim zahtjevima ako su u interesu djeteta.
Kada su djeca opravdano jako žalosna i ljuta, treba im objasniti da biste se i Vi tako osjećali u toj situaciji i da je to normalno i da će postepeno njihovi osjećaji biti sve slabiji i slabiji.
* Dječji neposluh treba se doživljavati kao prigoda za pouku, a ne kao osobna uvreda.
Djeca ne krše pravila zato što im je to cilj, već zato što žele doći do nečega što im je važno i misle da je to ispravan način. Vrlo često djeca se ponašaju na neprimjeren način samo zato što ne znaju za pravila ponašanja u određenoj situaciji. Ako im kratko, jasno i bez grubosti i vrijeđanja kažemo za ta pravila, za štete od nepoželjnog i koristi od poželjnog ponašanja, ona će svoje ponašanje promijeniti u željenom smjeru. Stoga, zaboravite rečenicu, koja se često čuje kada se djeca ponašaju onako kako mi mislimo da ne bi trebala: «Kako mi to možeš činiti?», jer ona to ne čine Vama, već sebi, pošto misle da tako treba. Dovoljno je reći: «Nemoj raditi to i to, zbog tog i tog razloga!».
* Djecu treba poticati da jasno, direktno i neagresivno izražavaju svoje misli, želje, osjećaje i potrebe, jer ona to ne znaju.
Npr. kada jedno dijete u igri nenamjerno udari drugo dijete, ovo udareno će mu instinktivno ili vratiti udarac ili mu reći: “Glupane!!!” isl. Tada je nužno da odrasla osoba djetetu kaže npr.: “Nije te želio udariti. Kada ga udariš ili mu kažeš glupane, njemu nije jasno zašto se ljutiš. Reci mu: “Udario si me i to me boli. Nemoj to više raditi.”. Isto tako treba i onom drugom djetetu reći: “Kada nekoga slučajno udariš, reci mu: “Oprosti mi, nisam te želio udariti!”, pa će on saznati da se to slučajno dogodilo.”Cilj odgoja ne bi smio biti učenje djece da prikrivaju i potiskuju svoje osjećaje, već da ih izraze na primjeren način, što je temelj mentalnog zdravlja i prilagođenosti .
* Učenje ponašanja odvija se u zatvorenom krugu iz kojeg je teško izaći.
Što to konkretno znači? Dječje ponašanje ovisi o ponašanju osoba kojima je okruženo. Ali, i ponašanje osoba kojima je dijete okruženo prema njemu ovisi i o njegovom ponašanju. Tako npr. Dijete sklono prkošenju će na roditeljsku grubost ili neprimjerene zahtjeve kojima ne može udovoljiti reagirati prkosom. Taj prkos kod odraslih izaziva ljutnju, zbog čega postaju još grublji prema njemu, na što dijete pojačava svoj prkos. Ili npr. stidljiva i povučena djeca ponašaju se na način koji drugoj djeci nije simpatičan jer ga tumače kao njihovu nezainteresiranost za druženje. Zbog toga ih izbjegavaju, pa ta djeca onda nemaju prilike družiti se i uvježbavati socijalne vještine, te postaju još nesigurnija, stidljivija i povučenija. Dakle, reakcije okoline na određena ponašanja dece još više učvršćuju ta ponašanja, bila ona efikasna ili neefikasna. Djeca koja imaju poteškoća u socijalizaciji odn. ponašanju i doživljavanju ne mogu izaći iz toga začaranog kruga bez primjerene pomoći značajnih odraslih osoba odn. osoba koje brinu o njima.
Zato, poučite djecu da se približe odbačenim vršnjacima, da toleriraju, ali ne prihvaćaju ono što je kod njih loše, da im primjerom pokažu kako se treba ponašati, da im na neuvredljiv način iskažu svoje nezadovoljstvo njihovim postupcima i kažu kako bi oni željeli da se ovi prema njima ponašaju. Odbacivanje djece od vršnjaka je opasnost za sve nas, jer ako ih odbacimo, nemamo više mogućnosti da utječemo na njih i prepuštamo ih štetnim utjecajima ulice, a onda će oni jednoga dana itekako utjecati na sve nas.
Ako se vaše dijete uporno ponaša na neprimjeren način, razmislite čime ga podržavate u tome i što biste mogli promijeniti u svome odgojnom pristupu. Ako Vaše dijete ima problema sa uključivanjem u grupu, poučite ga da je korisno najprije malo promatrati što grupa radi, zatim dati koji nenametljivi kompliment onome što radi, te na kraju upitati može li se i ono pridružiti aktivnosti grupe. To su strategije koje su se pokazale jako uspješne za uključivanje u grupu. Inače, kada djeca započnu neku aktivnost, nerado primaju drugu djecu u grupu. Djetetu se osobito može pomoći ako se scena uključivanja u grupu ili razrješavanja nekon sukoba odglumi, kako bi uvježbalo poželjno ponašanje i lakše ga primijenilo.
* Ne treba se prečesto petljati u dječje sukobe, ali treba intervenirati kad je nužno.
Kada se dijete druži sa drugom djecom, sukobi su nužni i ne treba ih doživljavati dramatično i petljati se među njih prečesto i na neadekvatan način, jer tada djeca ne nauče samostalno rješavati probleme i stalno se oslanjaju na odrasle. Ako ne vjerujemo u sposobnost djeteta da samo riješi problem, ni ono neće vjerovati u sebe i neće ni pokušavati, pa onda ni naučiti to činiti. Intervencija odraslih je nužna samo onda kada je očito da djeca situaciju neće moći riješiti na neagresivan način ili tako da nikoga ne oštete i kod izrazito bojažljive djece, ali ne na način da se umjesto njih rješava problem, već tako da ih se pouči kako da to sami učine. Da bi odrasli znali kada i kako intervenirati, moraju pratiti situaciju. Jako griješe roditelji koji se miješaju u dječje sukobe, a da uopće nisu vidjeli što se dešavalo, već apsolutno vjeruju svome anđelu koji nikada nije kriv, a uvijek ga netko ugnjetava. Važno je da se djeca sklona incidentima više prate kako bi im se svaki put kada prekrše pravilo jasno, izravno i nedvosmileno reklo da to ne čine i što se od njih očekuje u toj situaciji. Tu je važno napomenuti da će djeca poslušati roditelje ako i roditelji saslušaju njih.
* Pustite djecu da sama za sebe čine sve što mogu
Nije dužnost roditelja živjeti život umjesto djece i rješavati sve njihove probleme. To i ne bi bilo dobro za djecu. Roditelji trebaju djeci pružiti bezuvjetnu ljubav, uvažavanje i poštovanje, optimalnu količinu slobode, mogućnost za zabavu, sigurnost i zaštitu od trauma, udoban smještaj, zdravu prehranu i odjeću, zdravstvenu zaštitu i školovanje i poticati ih da postepeno preuzimaju sve veću odgovornost za svoj život.Trebaju ih poučiti kako, kada i zašto nešto trebaju ili ne smiju učiniti, te ih hrabriti kada je to potrebno. Međutim, da bi se mogla nositi sa životnim problemima, djeca moraju uvježbavati njihovo rješavanje. Tako razvijaju svoje sposobnosti, stječu potrebne vještine i navike i razvijaju samopouzdanje (vjeru u vlastite mogućnosti).Ako radimo sve umjesto djece, ona ne mogu biti spremna za život. Nije dobro unaprijed nuditi pomoć djeci ili rješavati njihove probleme, a da ih ona nisu sama probala riješiti. Treba ih pustiti da sama pokušaju doći do cilja, a tek ako ne mogu i sama zatraže pomoć, treba im tu pomoć i pružiti. Naravno, to ne znači prepustiti djecu samu sebi. Treba ih poticati i bodriti i optimalno nadzirati, jer zbog neiskustva ne mogu uvijek realno procijeniti što je opasno, a što nije.
* Pustite djecu da osjete posljedice svoga ponašanja
Svi učimo što je «dobro», a što «loše» kroz ono što čujemo i ono što vidimo, ali najviše naučimo kroz ono što osjetimo. Ako neko ponašanje u nekoj situaciji ima uglavnom loše posljedice za nas, vjerovatno ćemo ga se odreći. Zadržavamo ona ponašanja koja se pokažu korisnim za ostvarenje neke želje ili zadovoljenje neke potrebe. Ako djecu štitimo od posljedica njihova ponašanja, ako mi ispravljamo njihove greške i opravdavamo njihove postupke, ona ne mogu naučiti što smiju, a što ne smiju, već nauče optuživati druge ljude ili okolnosti za ono što se dešava s njihovim životom. Djecu treba štititi samo od onih posljedica njihova ponašanja koje mogu ugroziti njihovo zdravlje, fizičko i mentalno.
* Da bi na svoju djecu mogli pozitivno djelovati, to morate činiti na način koji kod njih neće izazvati osjećaj straha i ugroženosti.
Uplašena djeca lošije zamjećuju, shvaćaju i pamte. Zbog toga vikanje i udaranje nisu dobre odgojne metode.
Kada dijete uporno krši pravila, nužno je biti strog, što opet ne znači biti grub prema djetetu. Da bi strogost dala željene rezultate, odrasla osoba mora imati dobar odnos sa djetetom i ne smije ga ni na koji način vrijeđati ili mu nanositi bol. Strogost daje bolje rezultate kada se koristi u krajnjoj nuždi i bez svjedoka, nasamo.
* Da biste djecu dobro pripremili za život, nemojte ih ni na koji način ponižavati i vrijeđati.
Uvijek treba voditi računa o tome da se djeca ponašaju onako kako ih mi vidimo. Mi smo njihova ogledala. Kroz naša ponašanja prema njima i komentare oni vide sebe. Dijete koje ima biljeg neodgojenog divljaka, ponašat će se tako. Kada se dijete loše ponaša, svoj komentar ograničite na konkretan nepoželjni postupak, a nemojte ga vrijeđati kao osobu. Nemojte mu lijepiti etikete, kao npr. «stidljivko», «plačljivko», «mamina maza», «glupan», «divljak», «neodgojeno derište», itd.
Odrasli ponekad žele promijeniti ponašanje nekog djeteta dajući komplimente drugome djetetu za njegovo ponašanje. To su tzv. implicitne usporedbe odn. usporedbe koje nisu jasno izrečene. Bilo kakvo uspoređivanje djece nije dobro, jer nekoga ponižava, a drugoga uzdiže. Takve odgojne metode nemaju pozitivnog utjecaja, ali zato rezultiraju ljubomorom i rivalitetom među djecom, jer djeca upućivanje komplimenata drugima počinju doživljavati kao kritiziranje njih. Osim toga, umjesto da smanje neposluh, mogu ga pojačati.
Metoda “tajmauta” ili slanja u kut ili u svoju sobu, često se koristi, a zapravo je beskorisna. Ona može poniziti dijete i ne pomaže mu da nauči drugačije ponašanje od onog neželjenog. Ta je metoda korisna u slučaju kada se dijete u grupi ne uspijeva smiriti, pa ga treba poslati u zasebni dio prostorije ili drugu prostoriju dok se ne smiri. Međutim, ova metoda u tom slučaju nema svrhu kažnjavanja, već omogućavanja djetetu da se umiri, što mu treba i reći.
* Da bi Vas djeca slušala, moraju vas doživljavati kao autoritet.
Autoritet ovisi o tome koliko dijete ima u Vas povjerenja. Povjerenje ovisi o djetetovoj procjeni da li doista mislite to što kažete, a to ovisi o tome koliko ste jasni i dosljedni.
Ono što jako podriva povjerenje djece u odrasle su isprazne prijetnje koje se ne realiziraju. Odrasli djeci prijete obično u očaju, kad više ne znaju što bi učinili i kad su bijesni, pa su onda te prijetnje neprimjerene učinjenom djelu i teško se mogu realizirati. Osim toga, odrasli kad se ohlade, nemaju volje za primjenu takovih neumjerenih prijetnji, jer drugačije gledaju na problem. Zato kad osjetite jaku ljutnji, to i recite djetetu i recite mu zašto ste se naljutili, te da ćete o tome razgovarati kad više ne budete ljuti. Maknite se od djeteta (otiđite u drugu prostoriju ili prošećite) dok se ne smirite (najmanje dvadesetak minuta). Kada nismo ljuti, svi smo puno pametniji.
Zbog toga je o nekom neprihvatljivom ponašanju koje se često ponavlja dobro razgovarati van konteksta u kojem se događa, kada se strasti smire. Tada će odrasli biti smireniji, bolje će moći kontrolirati svoje ponašanje i odabirati adekvatnije riječi i postupke, a dijete će više čuti, bolje razumjeti i upamtiti i bit će spremije činiti kako mu se kaže. Djeca, kao i odrasli, vrlo često nisu svjesna zbog čega se ponašaju na određeni način. Ako im pomognemo da svoje ponašanje povežu sa svojim željama i potrebama, te da shvate negativne posljedice neželjenih ponašanja i pozitivne posljedice poželjnih ponašanja, ona će lakše kontrolirati i promijeniti svoje ponašanje.
* Da bi dijete naučilo kontrolirati svoje porive, nužna je optimalna količina reda.
Ako ga odrasli neprekidno kontroliraju i nameću mu pravila, dijete nikada neće naučiti razmišljati svojom glavom i neće postati odgovorno za svoje postupke. Ako mu puštaju da radi što hoće, kako ga ne bi povrijedili, bit će zbunjeno i nikada neće usvojiti primjerene oblike ponašanja. Optimalna količina reda znači da roditelji trebaju djeci prepustiti donošenje odluka za koje imaju dovoljno znanja i sposobnosti. Što je dijete starije, samostalno donosi sve više odluka.
* Izravna komunikacija pojačava djelotvonost odgojnih postupaka.
Kada dijete krši neko pravilo treba mu direktno, jasno i nedvosmisleno reći koje je njegovo ponašanje neprihvatljivo i zašto i kakvo se ponašanje očekuje od njega. Onda kada je djetetu već objašnjeno zašto je neko ponašanje nepoželjno, dovoljno je reći da to ne čini uz izravno obraćanje konkretnom djetetu, a ne grupi. Dokazano je da je razgovor o problematičnom ponašanju u konkretnoj situaciji daleko djelotvorniji od bilo kakvog kažnjavanja. Što je dijete mlađe, treba mu davati direktnije i kraće prijedloge o korisnijem ponašanju, a što je starije, više ga treba pitanjima navoditi da samo dođe do zaključaka i prijedloga. Treba paziti da se razgovor ne pretvori u propovijed, jer kada djeci predugo i previše pričamo što smiju, a što ne smiju, malo toga prihvate.
Odrasli se trebaju čuvati da djeci ne pripisuju svoje potrebe. To dolazi do izražaja u frazi tipa: “Trebao bi npr. sjesti.”. Puno je bolje reći: “Molim te sjedni.”
* Da bi potakli razvoj poželjnog ponašanja, morate obraćati pažnju na njega kad se javi.
Kada nam nešto nedostaje, mi obraćamo pažnju na to, a zanemarujemo ono što imamo. Zato često ne obraćamo pažnju na djecu kada su «dobra», već samo onda kada rade ono što ne smiju i tako ih, zapravo, nagrađujemo za loša, a ignoriramo dobra ponašanja, koja se onda postepeno gase. Važno je da obraćamo pažnju na dijete i da se njime bavimo i kad je dobro.
Pohvala je jako korisna kada želimo kod djeteta formirati i učvrstiti neko željeno ponašanje, ali samo onda kada je zaslužena i kada se daje dovoljno često, ali ne prečesto. Prečesta pohvala postane bezvrijedna, jer djeci postane važnije što drugi misle o njima i njihovom uspjehu od same aktivnosti. Drugim riječima, postanu ovisna o vanjskom poticaju. Djeca koja su prečesto hvaljena su neuporna i slabog samopouzdanja. Najdjelotvornija je povremena i specifična pohvala. Npr. Umjesto da kažete djetetu: “Izvrsno si to nacrtao!” i “Bravo, ljubavi!”, puno je korisnije reći: “Osobito mi se sviđa ovaj cvijet, jer je neobičan.”. Ako djecu neopravdano hvalite, steknu nerealnu predodžbu o svojim postignućima, a onda često i o svojim sposobnostima. Opet, ako djecu nedovoljno hvalite, ona se mogu obeshrabriti i prestati sudjelovati u korisnim aktivnostima. Treba se čuvati lažnog hvaljenja djeteta i laskanja, jer oni predstavljaju manipulaciju djetetovim osjećajima i nikada ne daju dobre rezultate.
* Djeca stalno promatraju kako se Vi ponašate i prije će Vas oponašati, nego poslušati.
Usvojena djeca sa odrastanjem sve više u ponašanju i fizički liče na svoje usvojitelje. Ako se Vaša djeca ne ponašaju u skladu sa onim što im govorite, možda se ponašaju onako kako vide od Vas. Ako im govorite da je pušenje štetno, a svakodnevno vide cigaretu u Vašoj ruci, vjerovatnije je da će i sami uskoro početi pušiti.
* Kad se dijete žali na ponašanje drugih prema njemu, uvijek ga usmjeravajte na razmišljanje i razgovor o njegovom ponašanju,
jer mi ne možemo mijenjati druge ljude, već samo sebe, a drugi ljudi mijenjaju svoje ponašanje prema nama ovisno o našem ponašanju prema njima.
Ako dijete pokazuje sklonost tužakanju, to može značiti da pokušava skrenuti na sebe pažnju i zadobiti pohvalu odraslih ili da nema dovoljno razvijene socijalne vještine koje bi mu omogućile da na zadovoljavajući način razrješava sukobe, pa traži pomoć odraslih. U svakom slučaju dijete treba saslušati, a zatim mu reći da odrasle treba obavijestiti o ponašanju druge djece samo onda kada ona dovode u opasnost sebe, druge ili nešto uništavaju, te da se vrati i kaže osobama na čije ponašanje se žali što misli o tome ponašanju. Toj djeci treba pomoći da nauče samostalno rješavati sukobe sa vršnjacima i da razviju samopoštovanje i samopouzdanje. Osobe sklone tužakanju sklonije su agresivnom ponašanju i ogovaranju.
Inzistiranje na isprici nema pozitivnog efekta, jer se dijete može mehanički ispričati zbog straha ili da se riješi odraslog, a da nije shvatilo zašto je to važno. Korisnije je djetetu reći: “Nadam se da će ti biti žao što si to učinio i da ćeš to i reći.”. Svima nam je potrebno vremena da se ohladimo da bismo bili spremni za samokritiku i ispriku.
* U postupcima prema djeci trebamo paziti da smo pravedni,
što znači da ista pravila i ograničenja vrijede za svu djecu. To ne znači da ćemo jednako postupati prema svoj djeci. Npr. ako imamo dijete od 2 godine i dijete od 7 godina, na različite ćemo se načine odnositi prema njima zbog razlika u njihovim mogućnostima, a to ćemo onda starijem djetetu i objasniti, ukazujući mu na prednosti njegovog uzrasta (npr. samostalno igranje vani, duže gledanje televizije, dovođenje prijatelja kući, idr.).
* Uvijek ostavite mogućnost da dijete popravi «štetu» koja je posljedica njegova ponašanja
U tom slučaju dijete će priznati grešku, bit će spremnije ispraviti ju i zadržat će dobro mišljenje o sebi i vjeru u sebe. Nije cilj odgoja uvjeriti dijete da je «loše», već ga naučiti što je prihvatljivo, a što ne. Čemu nešto činiti ako znaš da neće biti efekta? Nikada djetetu nemojte slati poruke koje imaju značenje «To ti nikada neću oprostiti!» ili «Ovo što si učinio pratit će te cijeli život!». Npr. ako je dijete nešto razbilo, upitajte ga kako bi moglo popraviti štetu, a tek ako ono nema ideju, dajte mu prijedlog. Ako je nekoga uvrijedilo, učinite isto.
* Djecu treba uvijek poticati da shvate poziciju drugoga,
jer se time potiče razvoj vrlo važne komponente emocionalne zrelosti, empatije, koja predstavlja sposobnost uživljavanja u tuđe osjećaje, a koja nam omogućava da razumijemo druge i da izbjegnemo mnoge sukobe u životu. Prvi preduvjet da bi se empatija razvila, je da roditelji shvate poziciju djeteta i da mu to daju na znanje. Zatim, kad dođe do nekog sukoba sa vršnjacima, treba ga pitati što je željelo i reći mu da je i ono drugo dijete imalo svoju želju i da ima jednako pravo ostvariti je. Na takav način dijete će postepeno shvatiti da nije jedino na svijetu i da nije centar oko kojeg se čitav svijet vrti, već da i drugi imaju svoje potrebe i pravo na njihovo zadovoljavanje.
* Njegujte kod djece plemenitost, toleranciju i razumijevanje.
Govorite im da dobar uspjeh nije znak pameti i veće vrijednosti, već načina na koji uče, i okolnosti u kojima žive, da skupa odjeća i obuća koju imaju, igračke, kuća i namještaj, nisu dokaz da više vrijede od drugih, već da su imali sreću da se rode u obitelji koja je već bila ili je postala imućna. Djecu treba naučiti da se na adekvatan način nose sa pogodnostima koje im donosi bogatstvo njihove obitelji, radi njih samih i radi drugih.
* Potičite dijete da dovodi prijatelje kući,
ali pod uvjetom da prethodno izvrši sve svoje obaveze i da prijatelje upozna sa pravilima ponašanja u svojoj kući i da pazi da se tih pravila i pridržavaju. Druženje je potreba svih ljudi, a osobito djece, a dobro je da se ta potreba zadovoljava u kući, jer je veća mogućnost optimalne kontrole dječjeg ponašanja.
Nema komentara:
Objavi komentar