petak, 21. studenoga 2008.

Male tajne učinkovitog odgoja

MALE TAJNE UČINKOVITOG ODGOJA
(Načela i strategije podržavajućeg odgojnog stila)

Ne postoje recepti koji bi se mogli dati roditeljima, a koje bi oni mogli doslovno primijeniti u određenim odgojnim situacijama. Međutim, postoje određeni principi, načela i strategije koje, ako poznajete i dosljedno primjenjujete, uz uvjet da zaista dobro poznajete svoje dijete, mogu pomoći da u konkretnoj situaciji postupite u interesu djeteta.
Principi o kojima bi trebalo voditi računa pri odgoju djece i strategije koje su se pokazale kao korisne su slijedeće:

* Uvijek treba poštovati osjećaje djeteta.
Djeca svijet oko sebe doživljavaju na drugačiji način nego mi odrasli, a to je i razumljivo s obzirom na njihove mogućnosti, zrelost i iskustvo. Ono što mi i ne zamjećujemo, njima može biti jako važno i može za njih predstavljati izvor stresa. Nije važno što mi mislimo o onome što se događa djetetu, već je važno kako to dijete doživljava. Koliko god nam bili nerazumljivi i «smiješni» osjećaji djeteta vezani uz nešto, moramo ih ozbiljno shvatiti i nikada se djeci ne smijemo rugati zbog njih. U suprotnom, dijete će misliti da ono što osjeća nije normalno, počet će se stidjeti svojih osjećaja, sakrivat će ih i neće ih prihvaćati i uvažavati u svakodnevnom djelovanju, a onda ih neće moći ni kontrolirati, već će oni kontrolirati njega. Osim toga, o sebi će imati loše mišljenje, a u roditelje neće imati povjerenje. Stav koji dijete stekne o sebi u djetinjstvu ostaje mu za čitav život. Može se, doduše, čitav život i mijenjati, ali je to kasnije, u odrasloj dobi, jako teško. Neka djeca, čijim osjećajima se odrasli rugaju ili ih ne uvažavaju, postaju prkosna i nepopustljiva.
Korisno je djetetu pokazati da ga razumijemo, a da pri tome pokažemo da mi na stvar gledamo drugačije. Treba mu pomoći da razumije svoje osjećaje, da ih prihvati i onda razriješi.Uvažavanje dječjih osjećaja nije popustljivost. Iako ih razumijemo, mi možemo ustrajati u svojim zahtjevima ako su u interesu djeteta.
Kada su djeca opravdano jako žalosna i ljuta, treba im objasniti da biste se i Vi tako osjećali u toj situaciji i da je to normalno i da će postepeno njihovi osjećaji biti sve slabiji i slabiji.

* Dječji neposluh treba se doživljavati kao prigoda za pouku, a ne kao osobna uvreda.
Djeca ne krše pravila zato što im je to cilj, već zato što žele doći do nečega što im je važno i misle da je to ispravan način. Vrlo često djeca se ponašaju na neprimjeren način samo zato što ne znaju za pravila ponašanja u određenoj situaciji. Ako im kratko, jasno i bez grubosti i vrijeđanja kažemo za ta pravila, za štete od nepoželjnog i koristi od poželjnog ponašanja, ona će svoje ponašanje promijeniti u željenom smjeru. Stoga, zaboravite rečenicu, koja se često čuje kada se djeca ponašaju onako kako mi mislimo da ne bi trebala: «Kako mi to možeš činiti?», jer ona to ne čine Vama, već sebi, pošto misle da tako treba. Dovoljno je reći: «Nemoj raditi to i to, zbog tog i tog razloga!».

* Djecu treba poticati da jasno, direktno i neagresivno izražavaju svoje misli, želje, osjećaje i potrebe, jer ona to ne znaju.
Npr. kada jedno dijete u igri nenamjerno udari drugo dijete, ovo udareno će mu instinktivno ili vratiti udarac ili mu reći: “Glupane!!!” isl. Tada je nužno da odrasla osoba djetetu kaže npr.: “Nije te želio udariti. Kada ga udariš ili mu kažeš glupane, njemu nije jasno zašto se ljutiš. Reci mu: “Udario si me i to me boli. Nemoj to više raditi.”. Isto tako treba i onom drugom djetetu reći: “Kada nekoga slučajno udariš, reci mu: “Oprosti mi, nisam te želio udariti!”, pa će on saznati da se to slučajno dogodilo.”Cilj odgoja ne bi smio biti učenje djece da prikrivaju i potiskuju svoje osjećaje, već da ih izraze na primjeren način, što je temelj mentalnog zdravlja i prilagođenosti .

* Učenje ponašanja odvija se u zatvorenom krugu iz kojeg je teško izaći.
Što to konkretno znači? Dječje ponašanje ovisi o ponašanju osoba kojima je okruženo. Ali, i ponašanje osoba kojima je dijete okruženo prema njemu ovisi i o njegovom ponašanju. Tako npr. Dijete sklono prkošenju će na roditeljsku grubost ili neprimjerene zahtjeve kojima ne može udovoljiti reagirati prkosom. Taj prkos kod odraslih izaziva ljutnju, zbog čega postaju još grublji prema njemu, na što dijete pojačava svoj prkos. Ili npr. stidljiva i povučena djeca ponašaju se na način koji drugoj djeci nije simpatičan jer ga tumače kao njihovu nezainteresiranost za druženje. Zbog toga ih izbjegavaju, pa ta djeca onda nemaju prilike družiti se i uvježbavati socijalne vještine, te postaju još nesigurnija, stidljivija i povučenija. Dakle, reakcije okoline na određena ponašanja dece još više učvršćuju ta ponašanja, bila ona efikasna ili neefikasna. Djeca koja imaju poteškoća u socijalizaciji odn. ponašanju i doživljavanju ne mogu izaći iz toga začaranog kruga bez primjerene pomoći značajnih odraslih osoba odn. osoba koje brinu o njima.
Zato, poučite djecu da se približe odbačenim vršnjacima, da toleriraju, ali ne prihvaćaju ono što je kod njih loše, da im primjerom pokažu kako se treba ponašati, da im na neuvredljiv način iskažu svoje nezadovoljstvo njihovim postupcima i kažu kako bi oni željeli da se ovi prema njima ponašaju. Odbacivanje djece od vršnjaka je opasnost za sve nas, jer ako ih odbacimo, nemamo više mogućnosti da utječemo na njih i prepuštamo ih štetnim utjecajima ulice, a onda će oni jednoga dana itekako utjecati na sve nas.
Ako se vaše dijete uporno ponaša na neprimjeren način, razmislite čime ga podržavate u tome i što biste mogli promijeniti u svome odgojnom pristupu. Ako Vaše dijete ima problema sa uključivanjem u grupu, poučite ga da je korisno najprije malo promatrati što grupa radi, zatim dati koji nenametljivi kompliment onome što radi, te na kraju upitati može li se i ono pridružiti aktivnosti grupe. To su strategije koje su se pokazale jako uspješne za uključivanje u grupu. Inače, kada djeca započnu neku aktivnost, nerado primaju drugu djecu u grupu. Djetetu se osobito može pomoći ako se scena uključivanja u grupu ili razrješavanja nekon sukoba odglumi, kako bi uvježbalo poželjno ponašanje i lakše ga primijenilo.

* Ne treba se prečesto petljati u dječje sukobe, ali treba intervenirati kad je nužno.
Kada se dijete druži sa drugom djecom, sukobi su nužni i ne treba ih doživljavati dramatično i petljati se među njih prečesto i na neadekvatan način, jer tada djeca ne nauče samostalno rješavati probleme i stalno se oslanjaju na odrasle. Ako ne vjerujemo u sposobnost djeteta da samo riješi problem, ni ono neće vjerovati u sebe i neće ni pokušavati, pa onda ni naučiti to činiti. Intervencija odraslih je nužna samo onda kada je očito da djeca situaciju neće moći riješiti na neagresivan način ili tako da nikoga ne oštete i kod izrazito bojažljive djece, ali ne na način da se umjesto njih rješava problem, već tako da ih se pouči kako da to sami učine. Da bi odrasli znali kada i kako intervenirati, moraju pratiti situaciju. Jako griješe roditelji koji se miješaju u dječje sukobe, a da uopće nisu vidjeli što se dešavalo, već apsolutno vjeruju svome anđelu koji nikada nije kriv, a uvijek ga netko ugnjetava. Važno je da se djeca sklona incidentima više prate kako bi im se svaki put kada prekrše pravilo jasno, izravno i nedvosmileno reklo da to ne čine i što se od njih očekuje u toj situaciji. Tu je važno napomenuti da će djeca poslušati roditelje ako i roditelji saslušaju njih.

* Pustite djecu da sama za sebe čine sve što mogu
Nije dužnost roditelja živjeti život umjesto djece i rješavati sve njihove probleme. To i ne bi bilo dobro za djecu. Roditelji trebaju djeci pružiti bezuvjetnu ljubav, uvažavanje i poštovanje, optimalnu količinu slobode, mogućnost za zabavu, sigurnost i zaštitu od trauma, udoban smještaj, zdravu prehranu i odjeću, zdravstvenu zaštitu i školovanje i poticati ih da postepeno preuzimaju sve veću odgovornost za svoj život.Trebaju ih poučiti kako, kada i zašto nešto trebaju ili ne smiju učiniti, te ih hrabriti kada je to potrebno. Međutim, da bi se mogla nositi sa životnim problemima, djeca moraju uvježbavati njihovo rješavanje. Tako razvijaju svoje sposobnosti, stječu potrebne vještine i navike i razvijaju samopouzdanje (vjeru u vlastite mogućnosti).Ako radimo sve umjesto djece, ona ne mogu biti spremna za život. Nije dobro unaprijed nuditi pomoć djeci ili rješavati njihove probleme, a da ih ona nisu sama probala riješiti. Treba ih pustiti da sama pokušaju doći do cilja, a tek ako ne mogu i sama zatraže pomoć, treba im tu pomoć i pružiti. Naravno, to ne znači prepustiti djecu samu sebi. Treba ih poticati i bodriti i optimalno nadzirati, jer zbog neiskustva ne mogu uvijek realno procijeniti što je opasno, a što nije.

* Pustite djecu da osjete posljedice svoga ponašanja
Svi učimo što je «dobro», a što «loše» kroz ono što čujemo i ono što vidimo, ali najviše naučimo kroz ono što osjetimo. Ako neko ponašanje u nekoj situaciji ima uglavnom loše posljedice za nas, vjerovatno ćemo ga se odreći. Zadržavamo ona ponašanja koja se pokažu korisnim za ostvarenje neke želje ili zadovoljenje neke potrebe. Ako djecu štitimo od posljedica njihova ponašanja, ako mi ispravljamo njihove greške i opravdavamo njihove postupke, ona ne mogu naučiti što smiju, a što ne smiju, već nauče optuživati druge ljude ili okolnosti za ono što se dešava s njihovim životom. Djecu treba štititi samo od onih posljedica njihova ponašanja koje mogu ugroziti njihovo zdravlje, fizičko i mentalno.

* Da bi na svoju djecu mogli pozitivno djelovati, to morate činiti na način koji kod njih neće izazvati osjećaj straha i ugroženosti.
Uplašena djeca lošije zamjećuju, shvaćaju i pamte. Zbog toga vikanje i udaranje nisu dobre odgojne metode.
Kada dijete uporno krši pravila, nužno je biti strog, što opet ne znači biti grub prema djetetu. Da bi strogost dala željene rezultate, odrasla osoba mora imati dobar odnos sa djetetom i ne smije ga ni na koji način vrijeđati ili mu nanositi bol. Strogost daje bolje rezultate kada se koristi u krajnjoj nuždi i bez svjedoka, nasamo.

* Da biste djecu dobro pripremili za život, nemojte ih ni na koji način ponižavati i vrijeđati.
Uvijek treba voditi računa o tome da se djeca ponašaju onako kako ih mi vidimo. Mi smo njihova ogledala. Kroz naša ponašanja prema njima i komentare oni vide sebe. Dijete koje ima biljeg neodgojenog divljaka, ponašat će se tako. Kada se dijete loše ponaša, svoj komentar ograničite na konkretan nepoželjni postupak, a nemojte ga vrijeđati kao osobu. Nemojte mu lijepiti etikete, kao npr. «stidljivko», «plačljivko», «mamina maza», «glupan», «divljak», «neodgojeno derište», itd.
Odrasli ponekad žele promijeniti ponašanje nekog djeteta dajući komplimente drugome djetetu za njegovo ponašanje. To su tzv. implicitne usporedbe odn. usporedbe koje nisu jasno izrečene. Bilo kakvo uspoređivanje djece nije dobro, jer nekoga ponižava, a drugoga uzdiže. Takve odgojne metode nemaju pozitivnog utjecaja, ali zato rezultiraju ljubomorom i rivalitetom među djecom, jer djeca upućivanje komplimenata drugima počinju doživljavati kao kritiziranje njih. Osim toga, umjesto da smanje neposluh, mogu ga pojačati.
Metoda “tajmauta” ili slanja u kut ili u svoju sobu, često se koristi, a zapravo je beskorisna. Ona može poniziti dijete i ne pomaže mu da nauči drugačije ponašanje od onog neželjenog. Ta je metoda korisna u slučaju kada se dijete u grupi ne uspijeva smiriti, pa ga treba poslati u zasebni dio prostorije ili drugu prostoriju dok se ne smiri. Međutim, ova metoda u tom slučaju nema svrhu kažnjavanja, već omogućavanja djetetu da se umiri, što mu treba i reći.

* Da bi Vas djeca slušala, moraju vas doživljavati kao autoritet.
Autoritet ovisi o tome koliko dijete ima u Vas povjerenja. Povjerenje ovisi o djetetovoj procjeni da li doista mislite to što kažete, a to ovisi o tome koliko ste jasni i dosljedni.
Ono što jako podriva povjerenje djece u odrasle su isprazne prijetnje koje se ne realiziraju. Odrasli djeci prijete obično u očaju, kad više ne znaju što bi učinili i kad su bijesni, pa su onda te prijetnje neprimjerene učinjenom djelu i teško se mogu realizirati. Osim toga, odrasli kad se ohlade, nemaju volje za primjenu takovih neumjerenih prijetnji, jer drugačije gledaju na problem. Zato kad osjetite jaku ljutnji, to i recite djetetu i recite mu zašto ste se naljutili, te da ćete o tome razgovarati kad više ne budete ljuti. Maknite se od djeteta (otiđite u drugu prostoriju ili prošećite) dok se ne smirite (najmanje dvadesetak minuta). Kada nismo ljuti, svi smo puno pametniji.
Zbog toga je o nekom neprihvatljivom ponašanju koje se često ponavlja dobro razgovarati van konteksta u kojem se događa, kada se strasti smire. Tada će odrasli biti smireniji, bolje će moći kontrolirati svoje ponašanje i odabirati adekvatnije riječi i postupke, a dijete će više čuti, bolje razumjeti i upamtiti i bit će spremije činiti kako mu se kaže. Djeca, kao i odrasli, vrlo često nisu svjesna zbog čega se ponašaju na određeni način. Ako im pomognemo da svoje ponašanje povežu sa svojim željama i potrebama, te da shvate negativne posljedice neželjenih ponašanja i pozitivne posljedice poželjnih ponašanja, ona će lakše kontrolirati i promijeniti svoje ponašanje.

* Da bi dijete naučilo kontrolirati svoje porive, nužna je optimalna količina reda.
Ako ga odrasli neprekidno kontroliraju i nameću mu pravila, dijete nikada neće naučiti razmišljati svojom glavom i neće postati odgovorno za svoje postupke. Ako mu puštaju da radi što hoće, kako ga ne bi povrijedili, bit će zbunjeno i nikada neće usvojiti primjerene oblike ponašanja. Optimalna količina reda znači da roditelji trebaju djeci prepustiti donošenje odluka za koje imaju dovoljno znanja i sposobnosti. Što je dijete starije, samostalno donosi sve više odluka.

* Izravna komunikacija pojačava djelotvonost odgojnih postupaka.
Kada dijete krši neko pravilo treba mu direktno, jasno i nedvosmisleno reći koje je njegovo ponašanje neprihvatljivo i zašto i kakvo se ponašanje očekuje od njega. Onda kada je djetetu već objašnjeno zašto je neko ponašanje nepoželjno, dovoljno je reći da to ne čini uz izravno obraćanje konkretnom djetetu, a ne grupi. Dokazano je da je razgovor o problematičnom ponašanju u konkretnoj situaciji daleko djelotvorniji od bilo kakvog kažnjavanja. Što je dijete mlađe, treba mu davati direktnije i kraće prijedloge o korisnijem ponašanju, a što je starije, više ga treba pitanjima navoditi da samo dođe do zaključaka i prijedloga. Treba paziti da se razgovor ne pretvori u propovijed, jer kada djeci predugo i previše pričamo što smiju, a što ne smiju, malo toga prihvate.
Odrasli se trebaju čuvati da djeci ne pripisuju svoje potrebe. To dolazi do izražaja u frazi tipa: “Trebao bi npr. sjesti.”. Puno je bolje reći: “Molim te sjedni.”

* Da bi potakli razvoj poželjnog ponašanja, morate obraćati pažnju na njega kad se javi.
Kada nam nešto nedostaje, mi obraćamo pažnju na to, a zanemarujemo ono što imamo. Zato često ne obraćamo pažnju na djecu kada su «dobra», već samo onda kada rade ono što ne smiju i tako ih, zapravo, nagrađujemo za loša, a ignoriramo dobra ponašanja, koja se onda postepeno gase. Važno je da obraćamo pažnju na dijete i da se njime bavimo i kad je dobro.
Pohvala je jako korisna kada želimo kod djeteta formirati i učvrstiti neko željeno ponašanje, ali samo onda kada je zaslužena i kada se daje dovoljno često, ali ne prečesto. Prečesta pohvala postane bezvrijedna, jer djeci postane važnije što drugi misle o njima i njihovom uspjehu od same aktivnosti. Drugim riječima, postanu ovisna o vanjskom poticaju. Djeca koja su prečesto hvaljena su neuporna i slabog samopouzdanja. Najdjelotvornija je povremena i specifična pohvala. Npr. Umjesto da kažete djetetu: “Izvrsno si to nacrtao!” i “Bravo, ljubavi!”, puno je korisnije reći: “Osobito mi se sviđa ovaj cvijet, jer je neobičan.”. Ako djecu neopravdano hvalite, steknu nerealnu predodžbu o svojim postignućima, a onda često i o svojim sposobnostima. Opet, ako djecu nedovoljno hvalite, ona se mogu obeshrabriti i prestati sudjelovati u korisnim aktivnostima. Treba se čuvati lažnog hvaljenja djeteta i laskanja, jer oni predstavljaju manipulaciju djetetovim osjećajima i nikada ne daju dobre rezultate.

* Djeca stalno promatraju kako se Vi ponašate i prije će Vas oponašati, nego poslušati.
Usvojena djeca sa odrastanjem sve više u ponašanju i fizički liče na svoje usvojitelje. Ako se Vaša djeca ne ponašaju u skladu sa onim što im govorite, možda se ponašaju onako kako vide od Vas. Ako im govorite da je pušenje štetno, a svakodnevno vide cigaretu u Vašoj ruci, vjerovatnije je da će i sami uskoro početi pušiti.

* Kad se dijete žali na ponašanje drugih prema njemu, uvijek ga usmjeravajte na razmišljanje i razgovor o njegovom ponašanju,
jer mi ne možemo mijenjati druge ljude, već samo sebe, a drugi ljudi mijenjaju svoje ponašanje prema nama ovisno o našem ponašanju prema njima.
Ako dijete pokazuje sklonost tužakanju, to može značiti da pokušava skrenuti na sebe pažnju i zadobiti pohvalu odraslih ili da nema dovoljno razvijene socijalne vještine koje bi mu omogućile da na zadovoljavajući način razrješava sukobe, pa traži pomoć odraslih. U svakom slučaju dijete treba saslušati, a zatim mu reći da odrasle treba obavijestiti o ponašanju druge djece samo onda kada ona dovode u opasnost sebe, druge ili nešto uništavaju, te da se vrati i kaže osobama na čije ponašanje se žali što misli o tome ponašanju. Toj djeci treba pomoći da nauče samostalno rješavati sukobe sa vršnjacima i da razviju samopoštovanje i samopouzdanje. Osobe sklone tužakanju sklonije su agresivnom ponašanju i ogovaranju.
Inzistiranje na isprici nema pozitivnog efekta, jer se dijete može mehanički ispričati zbog straha ili da se riješi odraslog, a da nije shvatilo zašto je to važno. Korisnije je djetetu reći: “Nadam se da će ti biti žao što si to učinio i da ćeš to i reći.”. Svima nam je potrebno vremena da se ohladimo da bismo bili spremni za samokritiku i ispriku.

* U postupcima prema djeci trebamo paziti da smo pravedni,
što znači da ista pravila i ograničenja vrijede za svu djecu. To ne znači da ćemo jednako postupati prema svoj djeci. Npr. ako imamo dijete od 2 godine i dijete od 7 godina, na različite ćemo se načine odnositi prema njima zbog razlika u njihovim mogućnostima, a to ćemo onda starijem djetetu i objasniti, ukazujući mu na prednosti njegovog uzrasta (npr. samostalno igranje vani, duže gledanje televizije, dovođenje prijatelja kući, idr.).

* Uvijek ostavite mogućnost da dijete popravi «štetu» koja je posljedica njegova ponašanja
U tom slučaju dijete će priznati grešku, bit će spremnije ispraviti ju i zadržat će dobro mišljenje o sebi i vjeru u sebe. Nije cilj odgoja uvjeriti dijete da je «loše», već ga naučiti što je prihvatljivo, a što ne. Čemu nešto činiti ako znaš da neće biti efekta? Nikada djetetu nemojte slati poruke koje imaju značenje «To ti nikada neću oprostiti!» ili «Ovo što si učinio pratit će te cijeli život!». Npr. ako je dijete nešto razbilo, upitajte ga kako bi moglo popraviti štetu, a tek ako ono nema ideju, dajte mu prijedlog. Ako je nekoga uvrijedilo, učinite isto.

* Djecu treba uvijek poticati da shvate poziciju drugoga,
jer se time potiče razvoj vrlo važne komponente emocionalne zrelosti, empatije, koja predstavlja sposobnost uživljavanja u tuđe osjećaje, a koja nam omogućava da razumijemo druge i da izbjegnemo mnoge sukobe u životu. Prvi preduvjet da bi se empatija razvila, je da roditelji shvate poziciju djeteta i da mu to daju na znanje. Zatim, kad dođe do nekog sukoba sa vršnjacima, treba ga pitati što je željelo i reći mu da je i ono drugo dijete imalo svoju želju i da ima jednako pravo ostvariti je. Na takav način dijete će postepeno shvatiti da nije jedino na svijetu i da nije centar oko kojeg se čitav svijet vrti, već da i drugi imaju svoje potrebe i pravo na njihovo zadovoljavanje.

* Njegujte kod djece plemenitost, toleranciju i razumijevanje.
Govorite im da dobar uspjeh nije znak pameti i veće vrijednosti, već načina na koji uče, i okolnosti u kojima žive, da skupa odjeća i obuća koju imaju, igračke, kuća i namještaj, nisu dokaz da više vrijede od drugih, već da su imali sreću da se rode u obitelji koja je već bila ili je postala imućna. Djecu treba naučiti da se na adekvatan način nose sa pogodnostima koje im donosi bogatstvo njihove obitelji, radi njih samih i radi drugih.

* Potičite dijete da dovodi prijatelje kući,
ali pod uvjetom da prethodno izvrši sve svoje obaveze i da prijatelje upozna sa pravilima ponašanja u svojoj kući i da pazi da se tih pravila i pridržavaju. Druženje je potreba svih ljudi, a osobito djece, a dobro je da se ta potreba zadovoljava u kući, jer je veća mogućnost optimalne kontrole dječjeg ponašanja.

subota, 15. studenoga 2008.

Savjeti roditeljima sa hiperaktivnom djecom

Hiperaktivna djeca moraju vidjeti posljedice svog ponašanja koje su predvidljive, konzistentne i jasne te dobivati povratnu informaciju češće i brže nego ostala djeca, ako želite da ostvare kontrolu nad svojim ponašanjem. I sekundarne nagrade (na primjer, pohvale) i primarne nagrade (na primjer, igračke ili privilegije) moraju se davati češće kada su hiperaktivna djeca kooperabilna ili uspješna. Roditelji trebaju imati na umu da ovakva djeca vjerojatno rjeđe dobivaju pozitivne reakcije od njihove braće ili sestara, pa se moraju dodatno potruditi da održe balans u pohvalama.Ako se prema djetetu ne iskazuje pozitivna pažnja, ono će se potruditi da bude zamijećeno na način da svojim ponašanjem privuče negativnu pažnju. Ako su posljedice takva ponašanja pozitivne za dijete, tj. ako ono skrene na sebe pozornost, pa makar i negativnu, povećat će se vjerojatnost pojavljivanja takva ponašanja. No, ako se na nepoželjno ponašanje nije reagiralo i ako dijete ne dobije pažnju, vjerojatno je da se ono više neće pojavljivati.Zadatak roditelja je da budu pozitivni, da promatraju, komentiraju i nagrađuju dobro i poželjno ponašanje. Kako to učiniti?
Pohvala mora neposredno slijediti poželjno ponašanje.
Pohvala mora biti povezana s konkretnim ponašanjem.
Pohvala mora biti konkretna i specifična (na primjer, "Sretna sam kad se tako tiho igraš").
Pohvaljujte dijete smiješkom i pogledom, ali i samim riječima.
Uz samu frazu, pomilujte, zagrlite ili poljubite dijete.
Primijetite i pohvalite dijete svaki put kada se dobro ponaša, nemojte čuvati pohvale samo za savršeno ponašanje.
Koristite se pohvalama konzistentno, svaki put kad uočite ponašanje koje želite potaknuti.
Pohvaljujte dijete i pred drugima.
Bilo koje ponašanje postat će učestalije ili snažnije ako dovodi do pozitivnih posljedica.
Specificirajte s djetetom ponašanje koje očekujete od njega, što točnije i konkretnije možete. Trebate pokušati osigurati da ono razumije koje je ponašanje prihvatljivo, a koje nije. Pokušajte objasniti što točno mislite pod određenim terminima, kao što su "biti dobar" ili "biti zločest" jer ti termini mogu biti zbunjujući za dijete. Dobro je reći djetetu: "Sviđa mi se kako lijepo podijeliš svoju čokoladu sa sestrom", "Sviđa mi se kako pospremiš svoje igračke prije nego što dođe baka", "Ne sviđa mi se kako vičeš u dućanu". Roditelji moraju jasno komentirati djetetovo ponašanje kako bi ono počelo shvaćati što se od njega očekuje.Objasnite djetetu posljedice dobrog ponašanja kako bi ono znalo kad i što će dobiti ako se ponaša prikladno.Nagradite dijete za poželjno ponašanje jer će tako početi vjerovati da može uspjeti. Važno je da počnete pohvaljivati ili nagrađivati dobro ponašanje.Ignorirajte nepoželjno ponašanje. Ako su djeca stalno u kazni zbog nečega, mogu se obeshrabriti i prestati pokušavati biti dobra. Ako promijenite ono što dijete sluša o sebi, i umjesto da kritizirate "zločesto" počnete pohvaljivati "dobro", potaknut ćete ga da se ponaša na način koji će dovesti do pohvale.Pomozite djetetu da ostvari dobro ponašanj e tako da unaprijed planirate. Pokušajte ne dovoditi ga u situacije u kojima će vjerojatnije očitovati neželjeno ponašanje; na primjer voditi ga u kupnju kad vam se jako žuri, a dijete je umorno.Svako je dijete drukčije. Neke će nagrade biti uspješne kod neke djece, a kod druge ne. Trebate naći one nagrade na koje će vaše dijete reagirati.Uspješne nagrade mogu uključivati odlazak u šetnju s roditeljima, obiteljsko igranje neke društvene igre i slično. Nagrade ne trebaju biti skupe. Ima jeftinijih i boljih rješenja od novca i darova. Mala djeca često odlično reagiraju na jednostavnu pohvalu ili poljubac.Nagrade moraju uslijediti što je moguće neposrednije nakon što se pojavilo neko ponašanje. Hiperaktivno dijete ne može čekati do kraja tjedna da dobije nagradu. Ona treba uslijediti odmah nakon poželjnog ponašanja. Ne zaboravite da hiperaktivnoj djeci nedostaje strpljenja i da su impulzivna, pa će im čekanje nagrade biti vrlo teško, i bit će vrlo male šanse za uspjeh. Važno je da stvari ne postavite tako da dijete ne uspije.Pojedine nagrade nakon određenog vremena gube svoju snagu. Dobro je da ih mijenjate svakih nekoliko dana. Sa starijom djecom vrlo korisna tehnika može biti samonagrađivanje.Često nije dovoljno povećati učestalost poželjnih ponašanja, već je potrebno i smanjiti pojavljivanje nekih nepoželjnih ponašanja. Vrlo korisna tehnika za smanjenje neželjenog ponašanja hiperaktivne djece je "isključenje" (time - out).Isključenje znači da maknete dijete iz konteksta u kojemu se ponašanje pojavilo i osigurate da provede dogovoreno vrijeme na neinteresantnom, ali sigurnome mjestu. Vrijeme u isključenju mora biti pošteno mjereno, a ako dijete nastavi s ponašanjem zbog kojeg je isključeno, štopericu treba staviti na početak. Vrijeme koje dijete mora provesti u isključenju ne smije biti predugo i treba biti u skladu s njegovom dobi (obično se preporučuje onoliko minuta koliko dijete ima godina, ako je ono još maleno).Važno je znati da se djetetovo ponašanje ne može promijeniti preko noći. Ono se učilo i izgrađivalo godinama i bilo bi nerealno očekivati da se brzo promijeni. Vrlo često se događa da djeca u početku pokažu veliki otpor prema novim pravilima. Mnogi roditelji navode kako su, neposredno nakon što su počeli primjenjivati nove tehnike, broj i ozbiljnost nepoželjnih ponašanja porasli. Međutim, stanje će se sigurno popraviti ako ustrajete i dosljedno primjenjujete nove tehnike. Važno je da u obitelji postoji jedan jedinstveni set pravila koji će prihvaćati i primjenjivati svi odrasli članovi. Važno je da se isti set pravila primjenjuje na svu djecu u obitelji, bez obzira jesu li hiperaktivna ili ne, na isti način, u skladu s dobi pojedinog djeteta.Bez obzira na teškoće koje imate s hiperaktivnim djetetom, potrebno je razvijati i održati pozitivan odnos s djetetom. Korisno je da pronađete neku ugodnu aktivnost sa svojim djetetom i uključujete se u nju što češće, barem nekoliko puta tjedno. Kada se djetetu omogući da izabere aktivnost za "svoje vrijeme" i preuzme inicijativu u aktivnosti, povećava se njegovo samopouzdanje.
Razvijte pozitivno samopoštovanje svoga djeteta. Hiperaktivna djeca mogu se osjećati dosta negativno povezano sa svojim sposobnostima. To ih često sputava da postignu uspjeh, a također da prepoznaju i prihvate da su u nekim stvarima dobri ili uspješni. Takav osjećaj kod djece nije začuđujući: zbog svojih dosadašnjih iskustava i različitosti od druge djece, hiperaktivna djeca često razvijaju nisko samopoštovanje. Zbog toga što imaju negativno mišljenje o sebi, kod hiperaktivne djece nikad se ne može pretjerati s pohvalama. Ona trebaju pomoć u tome da se kritički osvrnu na svoje neuspjehe, da ih uvide u pozitivnom svjetlu i na taj način promijene svoje osjećaje i sliku o sebi. Roditelji trebaju naučiti svoju djecu kako da budu pozitivna tako da im govore pozitivne stvari svaki dan.Hiperaktivna djeca često su vrlo kreativna i imaju posebne talente. Njihove prednosti i snage moraju se prepoznati i iskoristiti, čak i kada se ti talenti ne uklapaju u roditeljska očekivanja. Otkrivanje, naglašavanje i njegovanje područja kompetencije hiperaktivnog djeteta vrlo je učinkovit način mijenjanja niskog samopoštovanja kod te djece.
Pružite djetetu rutinu, strukturu i predvidljivost. Hiperaktivna djeca dobro reagiraju na predvidljivost i strukturu. Jasni raspored za ustajanje ujutro, pisanje zadaće poslijepodne i ispunjavanje dnevnih obveza imaju pozitivan utjecaj na hiperaktivnu djecu. Unaprijed određena rutina učenja stvara podlogu za usvajanje dobrih navika u učenju. U idealnom slučaju, tijekom vremena unaprijed određenoga za učenje, ne bi smjelo biti dopušteno gledati televiziju ili prisutnost drugih distrakcija. Postupno, djeci treba prepuštati odgovornost za njihove obaveze.Hiperaktivna djeca imaju koristi od jasnih i konzistentnih granica ponašanja koje postavljaju roditelji. Granice trebaju djetetu kako bi znalo na čemu je, jer je za hiperaktivnu djecu prevelik teret i stres ako se pravila stalno mijenjaju. Roditelji trebaju biti sigurni da djeca znaju pravila i način na koji ih trebaju slijediti pa im trebaju reći ako dođe do promjene u rutini. Svaka se promjena treba unaprijed planirati.Oba roditelja moraju imati usklađene odgojne stavove i reakcije na različita ponašanja djeteta. To ponekad zahtijeva puno razgovora i planiranja. Kod starije djece korisno je da se i oni uključe u odluke o obiteljskim pravilima, nagradama i sankcijama. Time što sudjeluju u procesu odlučivanja, djeca počinju učiti dugoročne strategije u rješavanju problema.
Jasno komunicirajte s djetetom. Djeca koja su nepažljiva, impulzivna i koja se čine gluha za disciplinu, trebaju što jasniju komunikaciju i upute. Upute trebaju biti jednostavne, sažete i konzistentne. Ako očekujemo od djeteta da se samo ispravi i disciplinira, često ćemo završiti u konfliktu i svađi s njim, što nimalo ne pomaže niti popravlja stanje. Najučinkovitije su pozitivne upute, poput: "Stavi cipele u ormar", dok negativno formulirane upute, kao što je: "Nemoj ostavljati cipele posvuda", imaju malo efekta.Jako je bitno da dijete zna pravila i način na koji ih može slijediti. Roditeljima je često vrlo teško biti odlučan i konzistentan s djecom. Ako se dijete naviklo da ne slijedi roditeljske upute, roditelji mogu pokušati nešto ili sve od navedenoga, kako bi bili sigurni da dijete čuje ono što su tražili od njega:
Držite ruke na ramenima djeteta dok mu govorite što želite da napravi.
Gledajte dijete u oči.
Govorite smirenim, ali odlučnim glasom.
Insistirajte na tome da dijete posluša i napravi to što mu govorite, te navedite razlog zbog kojega to želite.
Zapamtite da mumljanje, prigovaranje, raspravljanje, moljenje, vikanje ili nadglasavanje s televizijom neće nikamo dovesti.
Može pomoći ako od djeteta zatražite da ponovi što želite da učini.
Imajte realistična očekivanja. Umjesto da prenaglašavaju male probleme i stvaraju nepotrebnu nelagodu i napetost, roditelji bi se trebali usmjeriti na nekoliko istaknutih ponašanja djeteta koja su im najvažnija. Bitno je imati realistična očekivanja. Nije moguće i krajnje je neučinkovito pokušati promijeniti sva djetetova nepoželjna ponašanja istodobno. Kada se odlučite promijeniti neko ponašanje, odaberite jedno ili dva jasno definirana obrasca ponašanja i radite na samo njihovoj promjeni. Odabir tog ponašanja u velikoj mjeri ovisi o prioritetima u obitelji i stupnju vjerojatnosti da će to ponašanje imati dugoročne negativne posljedice za dijete (na primjer, udaranje druge djece).
Skrbite se za sebe. Hiperaktivna djeca mogu stvoriti goleme količine stresa u svojim obiteljima, a stres je pogodna podloga za pojavu nepoželjnog ponašanja. Jako je važno, iako ponekad nije lagano, ostati smiren. Roditelji trebaju obraćati pozornost na vlastite potrebe i potrebe druge djece u obitelji. Odmor, izlet, putovanje, prijatelji, hobiji i druge aktivnosti pomažu da se smanji razina stresa roditelja, braće i sestara.

subota, 8. studenoga 2008.

Metodički model interpretacije bajke Ružno pače Hansa Christiana
Andersena


Prema nastavnom planu i programu od I. do IV. razreda osnovne škole bajke Hansa Christiana Andersena obrađuju se u drugom razredu. Učenicima su
bajke propisana i obvezna lektira. Oni odabiru koje bajke žele pročitati iz
zbirke bajki, ili ih učitelj / učiteljica upucuje na nekoliko poznatijih bajki.
Odlučit ćemo se za interpretaciju bajke Ružno pače u drugom razredu
osnovne škole.
Koristimo interpretativno–analitički metodički sustav, te sljedeće etape rada:
doživljajno-spoznajna motivacija, najava ili interpretativno čitanje, emotivnointelektualna stanka, objava doživljaja, interpretacija
književnoumjetničkog teksta, uopćavanje i izvođenje zaključka, stvaralački oblici i zadaci. U radu primjenjujemo metodu razgovora, metodu čitanja, metodu pisanja, metodu usmenog izlaganja, metodu rada na tekstu i metodu crtanja.
Pokušat ćemo dobiti odgovor na pitanje koliko učenici poznaju likove, jesu li sposobni podijeliti ih na glavne isporedne, mogu li već u drugom razredu osnovne škole osim izgleda i osobina lika prepoznati i neke odnose među likovima, iako su zadaci togatipa predviđeni za treći i četvrti razred osnovne škole. Večina učenika bajku poznaje, pričana im je, potom su je i sami čitali.

Tijek nastavnoga sata

Doživljajno-spoznajna motivacija
Potičemo učenika na razgovor o bajkama koje znaju. Koju bajku najradije
čitaš? Tko je glavni lik te bajke? Koji ti se lik najviše sviđa i zašto? Zatim
čitamo, iz udžbenika, početke nekoliko Andersenovih bajki. Otkrivamo da su
to bajke pisca koji je napisao mnoštvo bajki i kako mnogi smatraju da su to
najljepše bajke. Učenici nakon svakog pročitanog početka pogađaju koja je
to bajka.
Jednom davno živjela je žena koja je silno željela imati djetešce, ali želja joj
se nije ispunila… Posred cvijeta, na tučku, sjedila je sićušna djevojčica, mila
i draga…
(Palčica)
Stavljamo aplikaciju Palčice na cvijetu.
Daleko na pučini oceana… Na najdubljem mjestu u tom dijelu nalazi se
dvorac morskog kralja. (Mala sirena)
Stavljamo aplikaciju Male sirene.
Bio je sumrak posljednjega dana stare godine i bilo je strašno hladno, a
padao je gusti snijeg. Na toj hladnoći kroz tamu ulicama je tumarala
siromašna djevojčica, gologlava i bosonoga.
(Djevojčica sa žigicama)
Stavljam aplikaciju Djevojcice sa žigicama na ploču.
Jednom davno živio je princ koji se želio oženiti pravom princezom… Jedne
večeri nastala je velika, strašna oluja…
(Kraljevna na zrnu graška)
Stavljamo aplikaciju Kraljevne na zrnu graška na ploču.
Bilo je predivno, ljetno vrijeme na selu… U gustom grmlju je sjedila patka na
jajima…
(Ružno pače)
Stavljamo aplikaciju Ružnog pačeta na ploču.
Najava teme
Najavljujemo da ćemo pročitati bajku Ružno pače.
Interpretativno čitanje
Izražajno čitamo bajku.
Emocionalna stanka
Objava doživljaja
Učenici izražavaju svoje dojmove o pročitanoj bajci.
Interpretacija književnoumjetničkog teksta
Kako se zove ova bajka?
(Ružno pače.)
Prisjetimo se tko je pisac.
(Hans Christian Andersen.)
Tko je glavni lik bajke?
(Ružno pače koje postaje labud.)
Tko su sporedni likovi?
(Sporedni su likovi: ostali pačići, mama patka, stara patka, baba s kokoši i
mačkom…)
Tko je pačetu od likova mama, a tko braća i kakvi su oni prema njemu?
(Pačići su mu braća, a mama je patka. Nisu ga prihvatili zbog izgleda, rugali su mu
se i bili bezobrazni. Majka ga je u početku branila, ali poslije se ni ona nije prema
njemu ponašala lijepo.)
Što se dogodilo pačetu kad se izlegao?
(Kada se izlegao bio je ružan i nisu ga prihvatili.)
Jesu li ga braća voljela?
(Nisu ga voljeli.)
Koje su osobine pačića?
(Pačić je skroman, dobar, strpljiv, pošten, ponizan…)
Kako je on izgledao?
(Izgledao je drugačije od ostale braće. Bio je strašno velik, ružan, crnosive boje, ali
je odlično plivao.)
Što je on učinio?
(Kada je vidio da ga ne prihvaćaju i da mu se rugaju, otišao je od njih u svijet.)
Kada je ružno pače shvatilo da nije patak?
(Kada je krenuo letjeti prema labudovima i pogledao prema vodi te vidio svoj odraz
u njoj.)
U što je izrastao?
(Izrastao je u prekrasnog labuda.)
Kako je tada izgledao?
(Bio je mlad, lijep, bijele boje, imao je tanki vrat, i svi su govorili da je najljepši
labud.)
Je li labud našao pravu svoju obitelj?
(Jest, našao je.)
Je li važno koliko smo lijepi? Zašto?
(Nije važno, ali mnogim ljudima je važno i prosuđuju ostale prema izgledu.)
Što najbolje govori o nama, izgled ili ponašanje?
(Naše ponašanje najbolje govori o nama.)
Objasnimo.
Uopčavanje i izvođenje zaključka
Određujemo pouku ove priče. Pouka je Nije važno kakvog si izgleda već kakvog si
srca.
Ponavljamo što je tema, tko je glavni lik, a tko sporedni likovi i njihove osobine.
Zatim zapisujemo na ploču i u bilježnice.
Stvaralački rad
Učenici su podijeljeni u pet skupina i svaka ima svoj zadatak. Prva mora nacrtati
ružno pače, druga ostale pačiće, mamu patku, staru patku, labuda. Nakon što
nacrtaju izlažemo radove i svaka skupina izriče osobine lika kojeg je crtao.




Plan ploče

LIKOVI:
Glavni lik: ružno pače - crnosive boje, ružan, veći od ostalih, ponizan, strpljiv, a
kao labud - lijep, mlad, ima dugi tanki vrat, skroman
Sporedni likovi: ostali pačići, mama patka, stara patka, dva gusana, baba s kokoši
i mačkom, čovjek i njegova obitelj, labudovi, djeca i ljudi koji ga promatraju
Pouka: Nije važno kakvog si izgleda već kakvog si srca.


Učenički radovi







Literatura:
Delaš, Dragun: Recepcija Andersenovih bajki i metodička interpretacija bajke Ružno pače u nižim razredima osnovne škole, Život i škola br.18, 2/2007.

petak, 7. studenoga 2008.

HIPERAKTIVNOST - SAVJETI ZA NASTAVNIKE

Akademsko postignuće jednako je važno hiperaktivnomu, kao i svakom drugom djetetu. Hiperaktivna djeca trebaju visoku razinu strukture u situaciji učenja. Djetetu se može pomoći tako da se s njim dogovori svakodnevni raspored i rutina u izvršavanju školskih zadataka. U razrednoj sredini dobro je potaknuti svu djecu, pa tako i hiperaktivno dijete, da bilježe što imaju za zadaću i povremeno treba provjeravati je li dijete sve zabilježilo.Preporučuje se hiperaktivno dijete smjestiti u prvu klupu i poticati ga da ima što manje stvari na stolu. Naime, u prvoj klupi ono je jače fokusirano na nastavnika i manja je mogućnost interakcije s drugom djecom tijekom nastavnog sata.Poželjno je da dijete ne sjedi pokraj prozora ili vrata jer će podražaji izvan učionice snažno utjecati na fokus pažnje djeteta. Tijekom nastavnog sata dobro je postavljati više potpitanja hiperaktivnom djetetu, vraćajući pažnju djeteta na nastavni proces. Također, bitno je usmjeriti se na pozitivno, na ono što je dijete napravilo, na zadatke koje je uspješno završilo, a ne na ono što nije napravilo ili u čemu je pogriješilo. Usmjeravanje na pozitivno povećava motivaciju djetetu i jača njegov osjećaj kompetencije i postignuća.Većina poteškoća s hiperaktivnom djecom proizlazi iz njihove smanjene sposobnosti da slijede pravila, zbog čega dolazi do remećenja discipline u razredu.Iako je svako hiperaktivno dijete jedinstveno, postoje neka načela koja će olakšati poštovanje razrednih norma samom djetetu, a time će ujedno olakšati rad i nastavniku i ostaloj djeci:
Pojasnite djeci pravila ponašanja u razredu. Pravila su važna i bitno je djeci dati informaciju o tome što nastavnik očekuje od njih. Ta pravila trebaju biti pozitivna, izražena u terminima poželjnih ponašanja. Poželjno ih je napisati i izložiti, tako da ih sva djeca vide. Ne preporučuje se izricati više od pet pravila.
Osobito je bitan naglasak na potkrepljivanju poželjnih, pozitivnih ponašanja. Povratna informacija o ponašanju učenika mora slijediti neposredno nakon ponašanja, i biti vezana uz specifično ponašanje (npr. dizanje ruke kad dijete nešto želi reći). S djetetom se možete dogovoriti o sustavu nagrada, što može uključivati više mogućih nagrada, pa se djetetu omogućuje određena sloboda izbora.
Ustanovite s djetetom jasnu hijerarhiju sankcija za nepoželjna ponašanja jer mu to omogućuje da dobije povratnu informaciju o svojem ponašanju i "sljedećem koraku". U hijerarhiju uključite planirano ignoriranje i vremenski ograničen time-out.
Pohvalite i ohrabrite pozitivnu pažnju.
Komunicirajte s djetetom na asertivan način, jasno izražavajući svoju potrebu na neagresivan način. Izbjegavajte ismijavanje, prodike ili kritiziranje.
Razlikujte nemogućnost od neposlušnosti. Na primjer, kada dijete kaže "ne znam" ili "ne mogu", ono treba poduku ili pomoć. "Neću" ili "ne želim" zahtijeva prije dogovorenu sankciju.
Imajte prioritete. Nemojte se fokusirati na više od tri ponašanja odjednom.
Ignorirajte nepoželjna ponašanja kako biste ih uklonili iz djetetova repertoara ponašanja i onemogućili da ih ono rabi za privlačenje negativne pažnje.
Pravila u učenju:
Razdijelite gradivo na manje dijelove. Postavljeni ciljevi u učenju trebaju biti realistični i ostvarivi.
Kod akademskog uspjeha hiperaktivne djece planiranje je iznimno bitno. Ono djetetu daje strukturu i olakšava učenje.
Složene upute pri rješavanju zadataka ili testova razbijte u više jednostavnijih uputa. Pitajte hiperaktivnog učenika da ponovi što treba raditi kako biste provjerili razumijevanje zadatka. Kod mlađe djece preporučuje se da se upute daju jedna po jedna.
Preferirajte usmeno ispitivanje. Hiperaktivna djeca postižu bolje rezultate i bolje će pokazati svoje znanje usmenim odgovaranjem. Smanjite broj pismenih zadataka, i ako je potrebno, produljite vrijeme rada hiperaktivnom djetetu.
Kada dajete upute cijelom razredu, stanite kraj hiperaktivnog učenika dok to radite. Za objašnjavanje zadatka koristite se njegovom knjigom, tekom, radnom bilježnicom kao primjerom.
Hiperaktivna djeca često imaju nisko samopoštovanje koje dovodi do izbjegavanja rada u školi zbog straha od neuspjeha. Često takva djeca imaju i teškoća s učenjem, ne zbog nedostatka sposobnosti već zbog emocionalnih teškoća. Ako učenik postiže loše rezultate, smanjite opseg zadanog materijala, a ne njegovu težinu. Također, kod takve djece je korisno usmjeravanje na pozitivne karakteristike i postignuća.Hiperaktivnoj djeci može se smanjiti frustracija tijekom nastave omogućavajući kratke pauze, ili izlazak iz razreda. Također, takvo dijete može dobiti i neke posebne obveze, poput vođenja brige o kredi ili spužvi, koje mu omogućavaju promjene aktivnosti, daju mu osjećaj važnosti i smanjuju napetost i nemir.Hiperaktivna djeca trebaju prijatelje jednako kao i druga djeca. Ponekad ona nemaju adekvatne socijalne vještine ili ih rabe na pogrešan način. Socijalne vještine mogu se učiti i razvijati i u razrednoj sredini, od čega će koristi imati sva djeca. Unutar razreda, kroz igru i slobodne aktivnosti možete:
* poučavati djecu nenasilnom rješavanju sukoba,
* poučavati djecu asertivnosti,
* poticati razvoj socijalnih vještina kroz rad u malim grupama.
( Takav rad, zasigurno, zahtijeva stalni nadzor i praćenje procesa koji se odvijaju u malim grupama. Napravite fleksibilne grupe i osigurajte da hiperaktivna djeca rade s drugom djecom,
potaknuti djecu da si međusobno pomažu (na primjer, da se međusobno podučavaju u matematici, čitanju); te se aktivnosti trebaju nadgledati i preporučuje se da se djeca izmjenjuju u tome. )
* poticati sagledavanje situacije iz drugog kuta,
* biti model prema kojem djeca mogu učiti dobre socijalne vještine¸i sami rabite pozitivne komentare o radu učenika, interakcije i atribute,
* usvojiti načelo da je svaki učenik vrijedan član grupe; nastojite poticati suradnju, a ne kompeticiju u razredu.

Hiperaktivna djeca mogu biti iznimno zahtjevni učenici. Za nastavnike je važno imati na umu da ta djeca imaju ozbiljan problem. Većini ljudi ta je perspektiva strana jer se ne radi o sljepoći, gluhoći, invaliditetu ili cerebralnoj paralizi. No, iako se na prvi pogled čini da je s hiperaktivnom djecom fizički sve u redu, specifičan način funkcioniranja njihova središnjeg živčanog sustava stvara više problema u njihovu svakodnevnom funkcioniranju. Hiperaktivno će dijete uspješno učiti u sredini koja podržava individualne razlike unutar fleksibilnog, strukturiranog pristupa, dok će usmjeravanje na razlike dovesti do njihove stigmatizacije i osamljivanja. Važno je razumijevanje i adekvatno reagiranje na djetetove uspjehe i njihovo vrednovanje. Hiperaktivna djeca dobro reagiraju na brižan stav nastavnika i, kao posljedica toga, visoko su motivirana i postižu sjajne rezultate.Za uspješno školovanje hiperaktivnog djeteta od iznimnog je značenja suradnja roditelja i nastavnika. Roditelji trebaju biti upoznati sa školskom rutinom i očekivanjima koja su postavljena pred dijete. Međusobna podrška roditelja i nastavnika je presudna, i obje strane mogu naučiti jedna od druge: o efektivnim načinima rješavanja nekih nepoželjnih ponašanja, snagama djeteta i pozitivnim stranama, motivaciji djeteta. Pri tome, osim otvorene i efektivne komunikacije informativka može biti korisna za razmjenu informacija o postignuću, zadaćama ili mogućim teškoćama.

Literatura:
Prvčić, Rister: Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj(ADHD/ADD), Vaše zdravlje, br.19, 8/2001.

srijeda, 5. studenoga 2008.

MALE TAJNE USPJEŠNOG UČENJA

Znam da želiš biti uspješan učenik. Tko to ne želi? Ako si zadovoljan svojim uspjehom, sve je u redu. Ako nisi, razmisli najprije što je tome uzrok. Znam da uspjeh ovisi i o sposobnosti, sreći i raspoloženju učitelja. Ali najviše ovisi o tome koliko i kako učiš. Na sreću ne možeš utjecati. Na raspoloženje učitelja možeš malo utjecati, jer ono ovisi i o tvome ponašanju. Na svoje sposobnosti možeš dosta utjecati jer se one razvijaju ovisno o tome koliko ih koristiš. Sposobnosti se povećavaju čitanjem knjiga, rješavanjem problema, učenjem, bavljenjem sportom. Na to koliko i kako učiš možeš potpuno utjecati.

Uzaludno je mrziti i “analizirati” sve one za koje misliš da su krivi za tvoj neuspjeh. To ti donosi trenutno olakšanje. Okrivljujući druge, skidamo krivicu sa sebe. To je lakše nego se primiti knjige. Međutim, jedini način da popraviš ocjene je: UČITI VIŠE I BOLJE. Ti odlučuješ što ćeš, kada i kako učiti i zbog toga si sam odgovoran za svoj uspjeh.

Ja ti nudim upute o načinu učenja koji se pokazao korisnim. Ako ih svakodnevno budeš slijedio, čak i onda kada ti se baš i ne da učiti, sigurna sam da ćeš postići uspjeh kakav želiš.


INTERES I MOTIVIRANOST ZA UČENJE

Kada nešto radimo na silu i zato što to netko traži od nas, rezultati su nam puno lošiji i za izvršavanje zadatka treba puno više vremena nego kad to isto činimo zato što to sami želimo ili zato što znamo da je to korisno za nas.
Odluku da ćeš učiti moraš donijeti sam. Kad ti se ne da učiti, sjeti se da je učenje neizbježno i korisno jer nam pomaže da preživimo u okolini koja se neprekidno mijenja. Samom sebi reci: “Hoću to naučiti!”. Kada postigneš visok uspjeh, popuniš “rupe u znanju” i naučiš učiti, i ono što te ne zanima, postat će ti interesantno.


STALNO MJESTO ZA UČENJE

Ako uvijek učiš na istom mjestu, kad mu priđeš, tvoj će mozak i tijelo biti spremni za učenje. Za učenje će ti trebati manje vremena, a rezultati će biti bolji.

Nastoj učiti na istom mjestu. Najbolje bi bilo da imaš svoju sobu. Ako je nemaš, to može biti neko mirno mjesto u stanu koje će biti rezervirano za tebe i tvoj rad.



UGODNO RASPOLOŽENJE

Ugodne doživljaje pamtimo duže i bolje. Ako se za vrijeme učenja osjećaš dobro, pažnju usmjeravaš na gradivo koje učiš, a ne na signale neugode iz svoga organizma. Tada učiš brže i manje zaboravljaš.

Nemoj učiti čim dođeš iz škole, kada si umoran ili bolestan. Kada dođeš iz škole, najprije se odmori, pojedi nešto, popij čašu vode. Kada ustaneš iz kreveta, najprije se razbudi, umij se, počešljaj, doručkuj i operi zube. Prostoriju u kojoj učiš provjetri i optimalno zagrij (22°). Pazi da ne bude ni pretopla ni prehladna. Sa stola i zida makni sve što bi ti moglo odvući pažnju. Ugasi radio i TV i ukućane zamoli da budu tiši.
Nastoj da ti svjetlo pada s lijeve strane (za ljevake s desne) kako ti sjena ne bi padala na ono što pišeš.


DNEVNI PLAN RADA

Kada znamo što u kojem trenutku trebamo činiti, ne gubimo vrijeme na pripreme. Tada se vrijeme predviđeno za rad maksimalno iskoristi. Sve stignemo napraviti, postižemo bolje rezultate i imamo više slobodnog vremena.

Kada dođeš iz škole odmah pregledaj sve knjige i bilježnice. Tada se još sjećaš što ste radili i što imaš za zadaću. Knjige i bilježnice iz predmeta iz kojih imaš nešto učiti ili pisati zadaću ostavi na stolu. Ostale spremi u torbu. Pogledaj što po rasporedu imaš sutra. Izvadi knjige i bilježnice iz predmeta iz kojih trebaš nešto ponavljati. Poslaži knjige jednu na drugu. Na vrhu neka bude najlakši predmet, a na dnu najteži. Zatim se odmori.
Kada počneš učiti, počni od vrha (najlakšeg predmeta). Kada završiš s nekim predmetom, knjigu i bilježnicu stavi u torbu. Kako se bude smanjivala "hrpica", bit će ti sve ugodnije i lakše raditi.

10 minuta prije predviđenog početka za učenje otiđi u WC, popij vode, nešto pojedi i pripremi sav potreban pribor. Tako nećeš imati izgovor da se svaki čas dižeš od stola. Učenje će puno kraće trajati, rezultati će biti bolji, imat ćeš više vremena za zabavu i bit ćeš zadovoljniji.

U početku mjeri koliko ti je vremena potrebno za izvršavanje nekog zadatka. Kasnije ćeš to znati sam procijeniti.


PAZITI NA SATU I UČITI ČIM JE GRADIVO OBRAĐENO

Što više paziš na satu, skraćuješ učenje kod kuće. Dok slušaš učitelja i izvršavaš zadatke, ti zapravo učiš. Ako kod kuće učiš isti dan kad je lekcija obrađena, ili sljedeći, još uvijek se sjećaš onoga što je učitelj govorio, pa samo utvrđuješ ono što si već naučio. Tada ti za učenje treba manje vremena i truda. (Najviše zaboravljamo prvi i drugi dan nakon učenja.) Ako učiš za tjedan dana ili više, zaboraviš ono što si čuo na satu, pa učenje počinješ “od nule”.

Učiti odmah nakon što je gradivo obrađeno znači učiti redovito. Učiti samo pred ispitivanje znači učiti kampanjski. Ako učiš kampanjski, nagomila ti se puno gradiva, pa moraš satima sjediti za knjigom. To nije zdravo, a ni korisno. Jako se izmučiš, a malo naučiš.

Dolazi redovito na nastavu, pazi na satu i uči redovito. Tada učenje neće biti mučenje.



UČENJE S PAUZAMA

Učiti se ne može beskonačno dugo jer se mozak umara dok radi. Ako bez pauze učiš jedan predmet iza drugoga:
teže razumiješ i pamtiš novo gradivo
brže zaboravljaš ono što si prethodno naučio
javi se monotonija i dosada, pa učenje doživljavaš kao mučenje
Čak i kad prestaneš učiti, tvoj mozak i dalje obrađuje naučeni sadržaj. Kada naučiš gradivo iz jednog predmeta i napraviš pauzu, “tragovi pamćenja” u mozgu se produbljuju i zaborav je manji.

Što se mozak manje umori, za oporavak mu je potrebno manje vremena. Najkorisnijim se pokazao aktivan odmor, tj. odmor uz neku laganu fizičku aktivnost (šetnja, gimnasticiranje, lagano trčane, brisanje prašine, usisavanje, pranje posuđa, isl.). Učenje s pauzama možeš si priuštiti samo ako učiš redovito!

Nakon učenja gradiva iz jednog predmeta napravi pauzu. Nastoj učiti 35 do 55 minuta, pa napravi pauzu od 10 do 15 minuta. Nakon 3 do 4 sata učenja, napravi veliku pauzu od 2 sata. Dok se odmaraš, bavi se nekom laganom fizičkom aktivnošću. Pazi da ne pretjeraš, jer ćeš biti preumoran da bi mogao učiti. Odmor započni prije nego se jako umoriš.

Ako je lekcija velika, podijeli je na nekoliko dijelova i nakon što naučiš svaki dio, napravi kraću pauzu. Manje ćeš se umoriti, smanjit ćeš monotoniju i više naučiti. Nemoj učiti jedan iza drugoga slične predmete (hrvatski i engleski, povijest i zemljopis, fiziku i matematiku, i sl.), jer će ti u suprotnom biti dosadno.

AKTIVNO UČENJE

Aktivno učiti znači ulagati napor prilikom učenja. Ono zahtijeva više truda, ali daje bolje i trajnije rezultate. Ako si odlučio aktivno učiti, trebaš činiti sljedeće:

1. Pročitaj bilješke iz bilježnice - to će te podsjetiti na ono što si čuo i vidio na satu.
2. Pročitaj iz udžbenika čitavu lekciju kao da čitaš neki zanimljiv roman kako bi imao predodžbu o onome što ćeš učiti. Čitaj onako kako tebi odgovara (u sebi ili glasno).
3. Razmišljaj o značenju pročitanog. Ako nešto ne razumiješ, stavi znak ? uz tu rečenicu. Kod ponovnog čitanja mnoge stvari će ti biti razumljivije. Ako i nakon toga nešto ne razumiješ, pogledaj u bilježnicu, enciklopediju i sl. ili pitaj nekoga da ti to objasni (roditelje, prijatelje, braću). Učenje bez razumijevanja je učenje napamet. Tako naučeno gradivo brzo se zaboravi.
4. Pri čitanju usput pogledaj sve crteže, tablice i grafikone i pročitaj postavljena pitanja. To će ti pomoći da obratiš pažnju na ono što je bitno i da lakše razumiješ gradivo, a i slika se pamti lakše od teksta. Kod učenja povijesti i zemljopisa koristi se kartom ili atlasom.
5. Odgovori glasno i svojim riječima na pitanja na kraju lekcije. Ako ne znaš odgovor, potraži ga u tekstu. Odgovaraj dok to ne budeš činio tečno.
6. Ako je gradivo veliko, podijeli ga na dvije do tri podcjeline između kojih ćeš praviti kratke pauze od desetak minuta.
7. Ponovno pažljivo čitaj odlomak po odlomak.
8. Zapiši pitanja koja bi se u tome odlomku mogla postaviti.
9. Ogovori na njih glasno.
10. Podcrtavaj ili markerom označavaj samo bitne riječi koje će te kasnije podsjećati na ono što trebaš zapamtiti i koje će ti pomoći pri ponavljanju. Dobro je i pisati natuknice o pročitanom (ako se potrudiš, možeš naučiti praviti bilješke u obliku mentalnih mapa, što je najbolji način). Sve to će ti pomoći da upamtiš i kasnije utvrdiš gradivo.
11. Datume i događaje ili ono što teško pamtiš napiši na papir i zalijepi na zid na vidljivo mjesto. Koristi različite boje. Povremeno to pročitaj, skreni pogled i pokušaj glasno ponoviti.
Pokušaj pri tome pokretom dočarati ono što izgovaraš. To će ti pomoći da te podatke dobro upamtiš.
12. Formule i pravila ispiši na jedan papir koji će ti biti pri ruci kad zatreba. Dopisuj nove kada ih budete učili.
13. Kada si odlomak pročitao do kraja i svaki njegov dio razumio, digni pogled od knjige i svojim riječima glasno prepričaj ono što je u tome odlomku najvažnije. Ako ne znaš što bi trebao reći, potraži označenu riječ i ona će ti pomoći da kreneš dalje. U početku ćeš često pogledavati u knjigu, a svaki će sljedeći put to činiti sve manje. Gradivo prepričavaj nekoliko puta, sve dok to ne učiniš tečno i bez greške.
Kada gradivo ponavljaš u sebi, može ti se činiti da znaš i ono što ne znaš. Kada pričaš glasno, ne možeš sam sebe zavaravati. Osim toga, tako gradivo vidiš i čuješ, pa ga bolje pamtiš. Pričajući glasno vježbaš odgovaranje pred učiteljem, pa ćeš imati manju tremu i manje ćeš zamuckivati i zastajkivati. Učenici koji govore tečno, često dobivaju bolje ocjene od onih koji zamuckuju.
14. Tek kad dobro naučiš jedan odlomak, prijeđi na drugi i ponovi čitav postupak.
15. Nemoj prekidati učenje dok ne naučiš čitavu cjelinu (ili podcjelinu). Važno je steći naviku završavanja započetog posla.
16. Najteže gradivo uči prije spavanja. Kada spavamo, ništa novo ne učimo, a mozak i dalje obrađuje naučeno gradivo.
17. Uči uvijek po knjizi i po bilježnici.
18. Korisno je slušati kad učitelj ispituje druge učenike. Tako ponavljaš i provjeravaš svoje znanje. Možeš zapisivati pitanja koja profesor postavlja (na zadnju stranicu bilježnice iz tog predmeta). Nakon nekog vremena pitanja se počnu ponavljati. Ovo ti može pomoći da način pokazivanja svoga znanja (odgovaranja) prilagodiš očekivanjima profesora i tako dobiješ bolju ocjenu.

ISPUNJAVANJE RADNIH BILJEŽNICA I PISANJE DOMAĆIH ZADAĆA

19. Tek pošto je lekcija dobro naučena, u radnoj bilježnici ispuni dio koji se odnosi na nju. Radnu bilježnicu nemoj ispunjavati prije nego si lekciju naučio.

20. Redovito piši domaće zadaće. To će ti pomoći da gradivo bolje razumiješ, zapamtiš i utvrdiš.

21. Zadaće piši sam, nemoj ih prepisivati, jer to nema smisla. Pisanjem zadaće gradivo se uči i utvrđuje. Prepisivanjem se ne postiže ništa.

22. Knjigu za lektiru posudi na početku mjeseca i svaki dan čitaj barem pola sata, praveći bilješke. To će ti pomoći da je uvijek napišeš na vrijeme i bez žurbe.


PONAVLJANJE NAUČENOG GRADIVA


23. Čak i ono što dobro naučimo, nakon nekog vremena djelomično zaboravimo. To je prirodno i normalno. Zaborav je najveći neposredno nakon učenja. Zbog toga je jako važno naučeno gradivo glasno ponoviti prije sljedećeg sata iz toga predmeta (najbolje bi bilo 48 sati nakon učenja, a zatim opet 7 dana nakon učenja). Ako budeš čekao do ispitivanja, puno ćeš toga zaboraviti i trebat će ti znatno više vremena za ponavljanje. Redovitim učenjem i ponavljanjem gradiva ti zapravo štediš svoje vrijeme.

TRAŽENJE POMOĆI

Kada dobro naučiš gradivo, zamoli nekoga od ukućana da te ispita. Tako ćeš se osjećati sigurnijim kada staneš pred učitelja. To možeš činiti dok ne budeš siguran da znaš učiti.

Kada nešto ne razumiješ ili ne znaš riješiti zadatak, zamoli za pomoć prijateljicu, brata, sestru ili roditelje. Nemoj odustati dok zadatak ne izvršiš do kraja i kvalitetno.
Ako ti ni oni ne mogu pomoći, svakako pitaj za pomoć učitelja. Važno je da odabereš pravo vrijeme i način za to. Nemoj ga prekidati u njegovom poslu. Priđi mu nakon sata, dođi na dopunsku nastavu ili mu postavi pitanje za vrijeme sata. Nemoj zaboraviti dići ruku i strpljivo čekati da ti dade dozvolu da govoriš.

Želim ti puno uspjeha u učenju!
Stručna suradnica psihologinja
Elvira Nimac, prof.